.

Povrede u selfu: Oslobađajući koncept ili zarobljujuća metafora?

George E. Atwood

Prevela Nikolina Filipović




Doktrina povreda u selfu vodi do kliničkog fokusa na ono što nedostaje radije nego na ono što je prisutno u patološkim organizacijama self-iskustva.

Osjećaji nedostatka u smislu selfa mogli bi biti shvaćeni ne kao manifestacije nepromjenjivog nedostatka unutar osobe, već prije kao posljedice raznih organizacijskih principa uspostavljenih u ranim prijenosima s onima koji pružaju pažnju. Ilustracija ove ideje je dana u kratkom opisu života i liječenja mlade žene koja je osjećala da nema selfa i da ne postoji.

U ovom članku sažeto opisujemo mladu ženu čija se iskustva i iluzije zanimljivo oslanjaju na doktrinu povreda u selfu. Ova žena, 22-godišnja hospitalizirana psihijatrijska pacijentica, rekla je da ona nema selfa, da nije stvarna, da ne postoji i da je više odsutna nego prisutna. Povreda u njenom selfu, fenomenološki govoreći, nije locirana u predsvjesnom „osjećaju nepotpune stvarnosti selfa“, koji je bio opisan kao srž narcističkih poremećaja ličnosti; njezino je iskustvo radije bilo ono koje je uključivalo svjesni osjećaj potpune nestvarnosti sebe. Klinički kontekst ranog susretanja s ovom pacijenticom uključivao je borbu s programom samoizgladnjivanja kojega je bila poduzela. Ona je odbijala svu hranu u periodu danima i njezina težina, niska već na početku ove avanture, počela se smanjivati do zabrinjavajućeg stupnja. U raspravama je objašnjavala da ona ne može pojesti hranu, jer bi bilo što što bi pojela nužno trebalo biti oduzeto nekom drugom. Također ju je veoma brinulo što su životinje i biljke morale biti žrtvovane kako bi ona imala što jesti. Rekla je da je načinjena od „čiste ljubavi“ i prema tome nije mogla učiniti ništa čime bi nanijela štetu drugim živim bićima. Ideja da bi mogla umrijeti od svog izgladnjivanja, čini se nije predstavljala nikakav značaj za nju i bila je nepristupačna za ikakve racionalne argumente koji se tiču njene prehrane. Prvobitni pristup njenog terapeuta prema ovoj pacijentici bio je krajnje konkretan, niknuvši iz želje da je spasi od toga da se ubije radije nego da pokaže bilo kakvo stvarno razumijevanje onoga što je izvodila. Rekao joj je da je od životnog značaja da ponovno počne jesti i da je došao do rješenja za koje je bio siguran da će ga smatrati prihvatljivim. Donio je plastične vrećice svježeg voća, lješnjaka i grožđica na njihove svakodnevne seanse i rekao joj da su svo voće i lješnjaci spontano popadali sa drveća u posebne košare položene ispod grana. Sve što bi ona pojela inače bi jednostavno završilo u zemlji, tako da može slobodno pojesti tu hranu bez brige da će nanijeti štetu drugima. Pokušao je pokazati iskru humora u svojim očima dok je izlagao ovo, za slučaj da se pacijentica odluči fokusirati na potpunu besmislenost onoga što joj je govorio. Njena je reakcija, međutim, očigledno bila odobravajuća, te je počela jesti ono što joj je on donio. Njezin psihijatar se kasnije pridružio ovoj akciji uzimajući limenke jutarnjeg napitka, oštećujući ih čekićem i predstavljajući ih pacijentici s objašnjenjem da su bile uzete iz smeća. I ovo je također počela prihvaćati. Kroz nekoliko tjedana, opet iz razloga koje njezin terapeut nije shvaćao, problem samoizgladnjivanja i ideja da je sačinjena od „čiste ljubavi“ uzmaknuli su iz pacijentičinih razgovora i konačno nestali. U međuvremenu je nastavila prihvaćati stvari koje joj je njezin terapeut donosio, jutarnje napitke i postupno rastući broj drugih namirnica iz bolničke kantine. Nekoliko mjeseci kasnije, pacijentica i njezin terapeut šetali su kroz bolnički vrt do kantine na kavu i krafne. Okrenula se prema njemu i dala slijedeću izjavu: „Postoji taj golemi stroj. Netko je unutra, zatočen. Žice vire iz stroja i ukopčane su u drugu osobu. Postoji prekidač na stroju i ima samo dvije pozicije. Kad je okrenut na jednu poziciju, tjera te da zaboraviš sva svoja sjećanja, pa čak i svoje ime; kad je okrenut na drugu, električnim putem pogubljuje drugu osobu.“ Ovaj izvanredan stroj konkretizira organizacijski princip prema kojemu je opstanak drugih osoba uvjetovan poništavanjem iskustva njenog vlastitog, autentičnog sebstva. Ako pacijentica zadrži svoja vlastita sjećanja, misli i identitet (simboliziran njenim imenom), netko drugi umire; ako ta druga osoba živi, ona gubi svu samosvjesnost. Postoji djelomična podudarnost između ovog iluzornog stroja i programa izgladnjivanja opisanog ranije. U „zakonu“ izgladnjivanja, ako bi ona konzumirala hranu i preživjela, drugima bi bila nanesena šteta ili bi umrli; ako bi drugi bili zaštićeni, njezin bi život nužno bio žrtvovan. Prihvaćanje ljubavi kao njenog identiteta može se usporediti s prekidačem na stroju namještenim na poziciju koja štiti druge osobe na njezin račun. U svijetu s ovim i samo ovim mogućnostima- živjeti, ali ubiti ili voljeti, ali umrijeti- ona se odlučila za ljubav.
Usvajanje doktrine povreda u selfu stvara kliničku perspektivu gdje je naš fokus na onome što nedostaje u iskustvima koja nastojimo razumjeti, radije nego na onome što je prisutno. U istraživanju svjetova naših pacijenata, vođeni smo slikom optimalno strukturiranog selfa, koji se osjeća kohezivnim u prostoru, kontinuiranim u vremenu, te sa stabilnim osjećajem samopoštovanja. Nepodudarnosti između ove slike i onoga što je nama prezentno su tada viđene kao odraz self-povreda, kao proizvodi različitih vrsta razvojnih deficita i zastoja. Gledajući pacijenticu koju smo bili opisivali s ove točke gledišta, kao što je uistinu i njezin terapeut u njihovom ranom zajedničkom radu, fokus promatrača bi nastojao biti na njenom osjećaju nepostojanja, na očitom izostanku kohezivnog i svjetovno kontinuiranog selfa, i promatrač bi bio sklon pripisati ovaj izostanak unutarnjem strukturnom nedostatku koji proizlazi iz njene razvojne povijesti. Ono što bi takva točka gledišta propustila staviti u fokus, međutim, je to da su sama njena iskustva nepostojanja bila ukorijenjena u dobro-učvršćenu strukturu iskustva, u organizacijski princip prema kojemu život pruža jedino međusobno isključujuće alternative, drugi koji bivaju ubijeni ili podnošenje vlastite psihičke smrti. Ova struktura, kako je bila rekonstruirana u toku pacijentičinog tretmana, pojavila se kao proizašla iz stapajuće bliskosti s njenim ocem koji je osigurao jedinu dosljednu vezu tijekom većine njenih razvojnih godina, bliskosti koja je štitila oca od inače razarajućih osjećaja bezvrijednosti i suicidalne depresije. Kako se liječenje razvijalo, ona je pokazala nagovještaj razvijajućeg osjećaja opravdanog postojanja u prolaznoj iluziji bivanja napadnutom i izbodenom od pčelinjeg roja. Njezin je terapeut počeo shvaćati ove ubadajuće pčele kao konkretizirane simbole sporadičnih trenutaka bolnog osjećaja bivanja koje prekida emocionalnu umrtvljenost koja je ranije prožimala sva njena iskustva. Iluzija o pčelama je također mogla biti usko povezana sa strojem u tome da bi njena rastuća promjena od pomanjkanja selfa prema jasnoj poziciji slavljenja njezine vlastite spontane želje u novoj povezanosti s njenim terapeutom bila neizbježno popraćena lošim predosjećajem i dubokim osjećajem ugroženosti. Možda bolni ubod pčela odgovara prekidaču na stroju koji briše cjelinu nečijih sjećanja i osobnog identiteta. Koraci rastuće autentičnosti su također u svakoj fazi bili povezani s proždirućom anksioznošću za dobrobit njenog terapeuta, izražavajući ponovno blisku poveznicu u njenom svijetu između samostalnog postojanja i ugrožavanja emotivno značajnih drugih.

Ovaj slučaj osvjetljava vrlo različite koncepte psihičke strukture koji se pojavljuju u self psihologiji i intersubjektivnoj teoriji. U originalnim formulacijama self psihologije, Kohut (1971) je zamislio psihičku strukturu u terminima reificirane koncepcije selfa. Self, umjesto da ga se gleda isključivo kao sadržaj iskustva, bio je viđen kao mentalni entitet u svojoj vlastitoj opravdanosti, postižući kroz procese preobražavajućeg pounutrenja varirajuće stupnjeve njegove vlastite unutarnje strukturalizacije. Koncept strukture, unutar intersubjektivne teorije, naprotiv, odnosi se na opsežne obrasce unutar kojih se iskustvo opetovano formira, na prereflektivne organizacijske principe manifestirane kao ponavljajuće teme u struji subjektivnog života (Stolorow, 1978.). Ako raskrstimo s reifikacijama i tradicionalnim self-psihologijskim formulacijama i umjesto toga se oslonimo na ideju organizacijskih principa, tada možemo vidjeti da iskustva nepostojanja i nestvarnosti prisutnih u našem kliničkom slučaju nisu rezultat nikakvog manjka ili nedostatka strukture. Ova se iskustva pojavljuju kao produkt prilično specifične psihološke strukture, naime, organizacijskog principa prema kojemu je opstanak drugoga uvjetovan poništavanjem osjećaja nečijeg vlastitog autentičnog postojanja. U nekim ranijim radovima, kritizirajući klasičnu metapsihologiju (Atwood i Stolorow, 1980, 1993) objašnjavali smo da mnogi od reificiranih konstrukata u psihoanalitičkoj teoriji mogu biti korisno shvaćeni kao sažeti simboli različitih vrsta iskustava i mogu, prema tome, biti prevedeni u fenomenološke termine. Primjenjujući ovaj projekt prevođenja na temu sadašnje rasprave, pojavljuje se pitanje: Što su iskustva reificirana u ideji povreda u selfu? Mi vjerujemo da postoje dvije grupe ovakvih iskustava, obje povezane s distinktivnim intersubjektivnim kontekstom izvora. U jednoj od njih, self-iskustvom dominira osjećaj nesavršenosti, biva inherentno oštećenim, možda mu nedostaje nečega esencijalnog što bi cjelovita osoba svakako trebala imati. Intersubjektivni kontekst izvodeći ovu temu je onaj u kojemu su veze s onima koji pružaju pažnju opetovano prekinute, ali dijete održava neznatan osjećaj povezanosti sramežljivo pripisujući prekide- i djetetove bolne emocionalne reakcije na njih- slabosti, oštećenosti ili nedostatku unutar njega ili nje. Druga grupa iskustava je ona u kojima pojedinac osjeća oslabljen smisao postojanja uopće. Ovaj osjećaj nedostatka u iskustvu nečijeg stvarnog postojanja je ekstremno ilustriran slučajem izloženim ranije. Zajednički intersubjektivni kontekst izvora za ovaj obrazac self-iskustva povezuje vrlo duboko poništenje i uspostavljanje autentičnosti s opasnošću totalnog gubitka ili poništenja emocionalno značajnih drugih. Vizija selfa kao reificirane strukture koja potrebuje nutriment od self-objekata, kako je navedeno ranije, uspostavlja klinički fokus na ono što nedostaje radije nego na ono što je prisutno u self-iskustvu. Ovaj fokus ozbiljno ograničava naše promatračko područje kako vodi homogenizaciji i redukciji višestrukih dimenzija prijenosa na prenapuhani aspekt self-objekta (Stolorow, 1995). Postalo nam je očigledno, na primjer, da je termin selfobjektni prijenos bio upotrijebljen da označi dva tipa relacionih iskustava koji imaju distinktivno različite izvore i značenja. U jednom, pacijent žudi za vezom s analitičarom kako bi pribavio nedostajuća razvojna iskustva- što je Kohut izvorno mislio pod selfobjektnim prijenosima. U drugom, pacijent traži odgovore od analitičara koji bi neutralizirali konstantne organizacijske principe koji su manifestacija onoga što mi (Stolorow, Brandchaft i Atwood, 1987) zovemo ponavljajuća dimenzija prijenosa. U prvom, pacijent žudi za nečime što nedostaje; u posljednjem, pacijent traži protuotrov za nešto već prisutno. Pravljenje ovih distinkcija ima duboke implikacije na uokvirivanje interpretacija prijenosa, budući da miješanje dvaju tipova relacionog iskustva u sveuključujući selfobjektni koncept čini nejasnim Kohutov klinički doprinos. Interpretativni pristup pacijentovim željama za zrcaljenjem, na primjer, bit će radikalno drugačiji ovisno o tome traži li pacijent zrcaljenje nove, dugo-zatomljujuće ekspanzivnosti ili obrambene veličanstvenosti koja služi kao protuotrov prikrivenom osjećaju nesavršenosti ili nedostatka (Morrison i Stolorow, 1997). U prvom slučaju, zrcaljenje ostvaruje poticanje integracije i razvojne transformacije; u posljednjem, ovisnost o analitičarovom razumijevanju. Potraga za protuotrovima za prisutne organizacijske principe, a ne za arhaičnim selfobjektnim funkcijama, ono je što vodi do takvih kliničkih fenomena kao što su ovisnost, seksualne perverzije i agresivna, grandiozna ispoljavanja.