Mene zanima hoću li razmaziti svoje dijete ako ne budem dovoljno stroga prema njemu?

Kako da naučim dijete što je dobro a što loše?
Hoće li me dijete poštovati ako budem blaga prema njemu?

Hvala!

Iz Vašeg je pitanja očigledno da ste svjesni svog utjecaja na Vaše dijete, kao i činjenice da ga na neki način formirate.
Također je vidljivo iz Vašeg zadnjeg pitanja da dijete ima jak utjecaj na Vas, tj. da Vam je stalo da Vas ono poštuje.
Dakle, o čemu ovisi kakvo će biti Vaše dijete? Da li su to određeni postupci, metode odgoja, pravila ponašanja, granice – ili se tu radi o nečemu drugom?
Da bi Vaše dijete postalo zdravo i samosvjesno, da bi razlikovalo što je dobro, a što loše, njemu je potreban stabilan osjećaj vlastite vrijednosti kao ljudskog bića. A kako se to postiže?
Djetetu je roditelj najvažnija osoba na svijetu. Ono će biti onakvo kakav je njegov odnos s najvažnijom osobom na svijetu. Kroz odnos sa roditeljem koji ga vidi i potvrđuje kao takvog, ono se gradi.
Možda Vam je poznata izreka da djeca postaju onakva kakvim ih roditelji vide.
Da, sve je to lijepo, ali KAKO se to postiže?
Ključna riječ je - empatija.
Kad je prisutna empatija, onda se mnoga „tehnička“ pitanja oko toga koliko treba biti strog ili blag rješavaju sama od sebe. Vi ćete to znati sami procijeniti u konkretnoj situaciji.
To bi konkretno značilo da ste svjesni trenutnih osjećaja i potreba svog djeteta, kao i svojih osjećaja i potreba, (kakvi god oni bili), te da iz njih proizlazi i Vaše ponašanje prema djetetu, koje opet kod njega (kao i kod Vas) prouzročuje određene osjećaje i tako u krug...........
Možda Vam ovaj odgovor izgleda „općenit“, ali takvo je bilo i Vaše pitanje .
Pretpostavljam da ste imali neku određenu situaciju ili problem na umu kada ste postavljali ovo pitanje, pa predlažem da ga iznesete, te da malo opišete Vaš sadašnji odnos s djetetom, kao i njegovu dob.
l.p. Spomenka

Da, ali kako prihvatiti djetetovo "zlocesto" ponasanje i kako da to roditelja ne "nazivcira"? Ako je dijete skoro svaki dan takvo, jednostavno ima hiperaktivan karakter, da tako kazem, i cesto je naporno za okolinu (a vjerojatno i za samo sebe, najgore je kad imas toliko energije, a igraliste ti je jedmnostavno premalo). Kako objasniti roditeljima sto da rade u takvim slucajevima, je li bolje pustiti ili kazniti, kako dobiti to postovanje od svog djeteta?

Puno hvala unaprijed...

Prihvatiti (takvo)dijete značilo bi prihvatiti svoje osjećaje prema njemu. To znači ne poricati svoju „naživciranost“.
To znači prihvatiti svoju roditeljsku neučinkovitost u smislu savršeno funkcionirajućeg djeteta (tj. onakvog kakvog je roditelj zamislio da bi ono trebalo biti). Vjerojatno bi savršen roditelj mogao imati savršeno dijete. To bi ustvari značilo da je njihov odnos savršen.
Pretpostavljam da biste Vi kao roditelj željeli barem dovoljno dobro dijete.
Da bi dijete bilo „dovoljno dobro“, potreban mu je takav roditelj, tj. njihov uzajaman odnos trebao bi biti „dovoljno dobar“. Što to znači? Dovoljno dobar odnos podrazumijeva određenu količinu (podnošljive) napetosti koja je prisutna. Ta napetost potrebna je da bi roditelj mogao vidijeti svoje dijete što je tbolje moguće. Ali, roditelji slabo podnose napetost kad je u pitanju njihovo dijete. To nekako bolje uspijeva onom roditelju koji je svjestan svojih osjećaja prema djetetu, pa bili to i „zabranjeni“ osjećaji.
Budući da takav roditelj ne troši silnu energiju da bi poricao ili potiskivao svoje osjećaje prema djetetu, on oslobađa prostor za empatiju.
Empatija je sposobnost osjećanja tuđih osjećaja. Roditelj suosjeća sa svojim djetetom, tj. emotivno razumije djetetove osjećaje i potrebe a time može adekvatnije reagirati u određenim okolnostima.
Dijete s „hiperaktivnim karakterom“ koje je često teško i samo sebi, također može vrlo dobro osjetiti kad je stvarno prihvaćeno od svoje okoline, a kada je ta okolina nastoji prikriti svoju "naživciranost".
Još gore je ako ta okolina ispolji svoju "naživciranost" fizički kažnjavajući ili vrijeđajući dijete.
Ali Vaše pitanje je bilo KAKO da se roditelj ne naživcira?
Nikako!
Čim imate dijete, morate se naživcirati.
Pitanje je: Što da radim sa svojom ljutnjom prema tom djetetu?
Prihvatite je. To, naravno, ne znači da ćete namlatiti ili izvrijeđati svoje dijete.
Ta ljutnja je Vaša. Ona proizlazi iz činjenice da je preko puta Vas drugi čovjek (bez obzira koliko godina ili mjeseci imao). Taj drugi mali čovjek ponekad se jaaaaako razlikuje od onoga što smo zamislili. Otkrivanje toga može biti prava pustolovina. Pustiti ili kazniti – to će tada biti u drugom planu.