|
.
Stvarno, mislim da ne postoji toliko različitih teorija za neku drugu bolest koliko postoji različitih teorija o nastanku depresije.
Uglavnom su to biološko–genetsko-kemijske teorije.
Jedni tvrde da je depresiju izazvala neravnoteža neurotransmitera i kemije u mozgu i predlažu razne inhibitore ili stimulatore serotonina i dopamina.
Drugi, da nešto nije u redu sa živčanim putevima u mozgu pa predlažu da se neki živčani putevi prerežu ili izrežu.
Treći, da čovjek nije potpuno predan društvu, zajednici, Bogu, da previše misli svojom glavom, da je obijestan, agresivan, ambiciozan i uglavnom grešan, na različite načine.
Zapravo, rijetko da sam vidio neku drugu teoriju depresije osim ove tri gore navedene.
Interesantno, ove teorije imaju jedan zajednički nazivnik:
Sa depresivnom osobom nešto nije u redu!
Ili, drugim riječima - depresivna osoba je sama kriva za svoje stanje.
Izvor njenih problema je unutar osobe same. Bolest će proći ako osoba prizna svoje greške i radom na sebi pročisti se i postane bolji član društva.
Ja mislim upravo suprotno.
Depresija je najbolji mogući način da se osoba prilagodi nehumanom društvu.
To je lijepo rekao R. D. Laing: "Depresion, as our present destiny is achieved only by outrageous violence perpetrated by human beings on human beings..."
Iako se bavim psihologijom već tridesetak godina, još uvijek se iznova čudim ljudskoj potrebi da sebe krive za grijehe svojih otaca.
Zašto čovjek ima potrebu da zaštiti svog zlostavljača i da, aktivno, u sebi, traži greške koje će opravdati zlostavljanje?
Kako uopće opravdati zlostavljanje kad nam zdravi razum govori da zlostavljanje nismo zaslužili?
Depresija je samo jedan puno blaži oblik ludila kojim odustajemo od vlastitog zdravog razuma.
Opet bih citirao Lainga: "Insanity - a perfectly rational adjustment to an insane world...".
Kako je moguće da je pojam "Štokholmski sindrom" nastao tek krajem prošlog stoljeća? Kao i izrazi - viktimizacija ili pranje mozga? Je li moguće da ove pojave nisu postojale do tada ili je društvo tek sada došlo do stupnja da se može baviti ovim problemima.
Ja vjerujem u ovo drugo.
Kako ja gledam na taj problem, epidemija depresije koja nas je zadesila posljednjih četvrt stoljeća ne znači da je društvo u krizi, upravo suprotno.
Svijet si danas, nakon dvije tisuće godina psihoze, može dozvoliti jedan puno lakši poremećaj, depresiju.
Možda se čini pretjeranim tvrditi da je društvo bilo u psihozi do druge polovice dvadesetog stoljeća.
Možemo povezati psihozu s inkvizicijom u 15. stoljeću. Već se čudimo što su žene spaljivane kao vještice još u 19. stoljeću.
Ne želimo povjerovati da su crnci linčovani u 20. stoljeću. U našoj zemlji djeca nisu ubijana u logorima jer su bila ciganska i židovska djeca.
Masovna psihoza je zaista trajala do prije pola stoljeća, a u nekim zemljama s obaveznim vjeronaukom u školama traje još i danas.
U našoj zemlji tragove psihoze i depresije možemo pratiti od 8 stoljeća.
Nevjerojatno, ali naša zemlja je jedina u svijetu koja je već u 8. stoljeću potpisala sporazum s Vatikanom da se u potpunosti odriče svih svojih ambicija u zamjenu za zaštitu i priznanje crkve.
To je, po meni, prava definicija depresije. Odreći se zdravog razuma i vlastite perspektive u zamjenu za osjećaj sigurnosti.
Možemo shvatiti da nam je to bilo potrebno u osmom stoljeću kad su vremena bila nesigurna i nije bilo lako preživjeti.
Ali povijest se opet ponovila prije manje od dvadesetak godina. Opet se naš narod odrekao svog zdravog razuma i vlastite perspektive u zamjenu za priznanje Vatikana.
Na tvrđavi Lovrijenac u Dubrovniku na kamenu piše latinski natpis: "Non bene pro toto libertas venditur auro", što na hrvatskom jeziku znači: "Sloboda se ne prodaje za svo zlato!".
Zašto smo zaboravili tako jednostavnu stvar?
|
