|
.
Da, knjige nisu ljudi, ne mogu nas vidjeti niti doživjeti, niti nam reći što misle baš o nama!
Ipak, kroz njih govore autori, ljudi, koji bi, da nas upoznaju, o nama rekli mnoge lijepe stvari.
Takvo je moje mišljenje o književnosti i umjetnosti uopće.
Ako je umjetničko djelo kvalitetno, imat ćemo osjećaj da je pred nama ne stvar, objekt, već živo biće sa svojim vlastitim životom i vlastitom perspektivom.
Kada ja sretnem takvo jedno umjetničko djelo, bilo u knjizi, slici ili glazbi, imam onaj poznati osjećaj reciprociteta. Ja čitam knjigu, knjiga čita mene, ja gledam sliku, slika gleda mene, ja slušam glazbu, glazba sluša mene.
Hoću reći da se osjećam prepoznato iako s druge strane nema nikoga tko bi me prepoznao. Ili možda ima?
Od knjiga koje sam čitao i koje su promijenile smjer mog života ja bih spomenuo knjigu "Herzog", Saula Bellowa, knjigu "Tetovirani čovjek", Raya Bradburya i knjigu "Analiza sebstva", Heinza Kohuta.
Sve tri knjige u prvi plan stavljaju empatiju, svaka na svoj način. Kohut to radi znanstveno, Bradbury pjesnički a Bellow epski.
Svejedno, svaka na svoj način, ove su mi knjige dale toliko empatije da je danas čak mogu davati i drugima, u boljim prilikama, barem.
Još bih spomenuo i knjigu Milana Košute – "Susret kao lijek". To je trenutno jedina knjiga o psihologiji empatije na našem jeziku knjižarama.
Izbjegavam hladne i suhoparne knjige koje samo dijele savjete a takvih, na žalost, ima i previše...
|