Kad se dijete slučajno povrijedi pa nešto razbije u stanu, ili se razboli naprasno, neki roditelji tako panično reagiraju, nekad viču, čak znaju i istući djecu zbog toga. Molim vas, kakva je to briga i čega se to roditelji toliko uplaše?

.

When family relations are no longer harmonious, we have filial children and devoted parents...
R. D. Laing


Odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan, ali je istovremeno i apsolutno užasan, čak i za ovaj forum koji nastoji biti radikalan do kraja.

Dakle, veoma je rijedak taj roditelj koji sebi moze priznati što stvarno osjeća prema svom djetetu.

Kao i uvijek, i ovdje postoji predrasuda da roditelji osjećaju prema djetetu samo i jedino ljubav. U našem se društvu na takve "pozitivne" osjećaje prema djetetu gleda s odobravanjem. Na one druge, "negativne" osjećaje, gleda se sa zgražanjem i neprihvaćanjem.

Svejedno, u svakom roditelju postoji jednaki omjer pozitivnih i negativnih osjećaja.

Negativni su osjećaji,oni koje društvo ne razumije i ne prihvaća, potreba roditelja da doživljava svoje dijete kao da je ono dio njega.

Onaj tko je pratio ovaj forum već zna da se ovdje radi o roditeljskim ambicijama prema djetetu.

Paradoks je u tome što ove ambicije nisu ni patološke ni čudne.
Zato i imamo djecu da ona budu naša!

Evo, dok pišem ovu rečenicu mogu čuti glas svog vlastitog sabotera koji mi kaže: "...pa nitko ne može biti dio tebe, to je patološka posesivnost...".

Ali nije tako, to je još uvijek jedna zdrava ambicija.

Ta ambicija prestaje biti zdravom i postaje patološkom jedino u slučaju kada se ne prepozna i kada se poriče.

Tek tada se zdrav osjećaj da je dijete"moje" pretvara u potrebu da se nad djetetom iživljavam.

Kroz iživljavanje, opet mi se vraća osjećaj da imam kontrolu nad svijetom, pa ako već nemam kontrolu nad svojim šefom ili svojim susjedom, ipak sam barem negdje glavni.

Zlostavljač obično i jest osoba koja nije osvijestila ni realizirala svoje ambicije pa iskorištava svaku priliku koja mu se nudi da opet zavlada svemirom.
Pogled na uplašeno dijete koje strepi nad svakim njegovim pokretom vraća mu izgubljeni osjećaj omnipotencije.

Kako se dijete, a kasnije čovjek rješava tog zlostavljača koji u njemu živi zauvijek?

.

Problem je u tome što se dijete identificira sa zlostavljačem pa misli da su stavovi koje je čuo od zlostavljača njegovi vlastiti.

Uobičajeni stav je: "Nisam vrijedan da živim, bolje da me nema...".

Curt Cobain je to rekao pjesmom - I Hate Myself and Want to Die.

Curt nije znao da on zapravo ne mrzi sebe, već ga mrzi netko njemu blizak.
Da je to znao, možda bi izbjegao tragični kraj - samoubojstvo.

Kako izbaciti tog "Aliena" iz sistema?

Trebamo znati da, iako nam Alien stvara groznu patnju, ipak je on to što nas drži na okupu.
Zato ga je nemoguće izbaciti iz sistema.

Njega se može samo zamjeniti nečim boljim. Ljudi često nalaze relativno "bolje" zlostavljače i identificiraju se s njima.

Pravo rješenje je zamijeniti perspektivu zlostavljača svojom vlastitom.

Na žalost, postoji velika vjerojatnost da mi uopće ne znamo što je naša perspektiva.
Do sada je nitko, pa čak ni mi, još vidio nije.
Kako da onda znamo tko smo mi, a tko zlostavljač?

Uz malo sreće, možemo pronaći dovoljno empatičnu osobu koja nas može prepoznati i upoznati nas s nama samima.

Na žalost, bojim se da ne možemo ništa učiniti sami, ne možemo se sami pronaći, to za nas mora učiniti netko drugi.

Može li ovaj forum imati takvu ulogu?
Ja se svakako nadam da može!

Onome tko ima hrabrosti napisati nekoliko riječi o sebi, mogu garantirati da niti jedna riječ neće proči nezapaženo.!