Na ovom forumu se često spominje riječ "pounutrenje".
Što to točno znači?

Hvala!

.

Pounutrenje je proces u kojem se druga osoba, u self psihologiji poznata kao "self objekt", doživljava kao da je unutar vlastitog selfa i na taj način gradi našu psihičku strukturu, naš self.

Pounutrenje se odvija u dvije faze:

1.Mora postojati bazično razumijevanje između selfa i self objekta temeljeno na empatiji, točnije empatijskoj rezonanciji.
2.Moraju postojati male količine nerazumijevanja i nesporazuma između selfa i self objekta. Zbog tih optimalnih frustracija self postepeno otkriva da self objekt nije izvan selfa već da je unutar njega.

Tako, na primjer, sitna razočarenja , pogreške, kratkotrajna odsutnost roditelja, pomažu djeci da postepeno izgrade psihološku strukturu, odnosno, konstantnost selfa u prostoru i vremenu.

Postoji analogija sa razvojem mišićne strukture kod čovjeka.
Naš organizam ne može sam sintetizirati protein potreban za rast mišića. Protein se mora uzeti izvana (foreign protein) i naš probavni sistem ga mora razgraditi na manje dijelove – aminokiseline. Tek tada se taj "strani protein" može koristiti za izgradnju naših mišića.

Iako protein može potjecati iz raznih izvora, biljnih ili životinjskih, ne postoji opasnost da se pretvorimo u biljku ili životinju.
Isto tako, bez obzira tko je naš self objekt, potreban za izgradnju selfa, mi se nećemo pretvoriti u naš self objekt.

Dakle, kao što "razbijamo" protein na manje dijelove (aminokiseline), kako bi ga iskoristili za izgradnju naših mišića, tako "razbijamo" i naš self objekt kako bi ga mogli iskoristiti za izgradnju naše psihičke strukture.

Vjerojatno je tu i leži problem zašto je pounutrenje nedostupno velikom broju ljudi.
Tko bi zaista želio "razbiti" svoj self objekt, odnosno prijatelja, partnera ili roditelja?
Iako se ova "destrukcija" odvija isključivo u našim fantazijama mnogi ljudi miješaju fantazije s realnošću. Za njih je razmišljanje o destrukciji jednako samoj destrukciji a to je posve neprihvatljivo.

Glavni cilj pounutrenja je zapravo - ljubav. Velika je šteta što je do nje tako teško doći!
Sad vidimo i zašto. Svi žele ljubav – nitko ne želi destrukciju.

Što i tko se sve može pounutriti?

Samo nam bića s vlastitom perspektivom mogu poslužiti za pounutrenje, a to su jedino – ljudi.
Bogovi se ne mogu pounutriti jer oni nemaju vlastitu perspektivu. Oni imaju Istinu, točnije "jedinu Istinu" a to nije perspektiva. Oni nisu drugo oko, oni su "jedino oko" pa su zbog toga posve "neprobavljivi".

Osim toga, od našeg self objekta se očekuje da razumije i prihvati našu destrukciju. Mi možemo prijatelju u šali reći "ubit ću te" i odalamiti ga šakom u rame, iz ljubavi, a poslije otići s njim na pivo.
Bogu se ne može opaliti šamar i očekivati da nas razumije.

Blizak mom načinu razmišljanja je budizam.
Postoji budistička izreka: "Ako sretneš Budu, ubij ga!", u smislu da Buda to može prepoznati i prihvatiti bez potrebe da se osveti ili da se inati. Budisti prihvaćaju svoje destruktivne fantazije u velikoj mjeri.
Vjerojatno zato, za razliku od ostalih religija, nemaju potrebe pokoriti ostatak svijeta i svog idola jednom godišnje razapinjati što je sve možda znak potisnute agresivnosti.

Još jednom možemo vidjeti što je, i čemu služi, empatija.
Osoba koja empatizira s nama mora biti u stanju prepoznati i prihvatiti naše najdublje destruktivne fantazije bez osvete ili bijega.
Tek tada ju možemo pustiti u sebe i doživjeti ono za čime svi tragamo – ljubav!

A koja je razlika između "acting outa" prikazanog u filmiću na ovoj stranici i "razbijanja svog objekta u fantazijama u cilju pounutrenja"? Čovjek koji u spotu tako jako verbalno napada svog kartaškog partnera vjerojatno ne misli stvarno učiniti mu nešto nažao i velika je vjerojatnost da će, kad se smiri, zajedno popiti pivu?

.

Na žalost, acting out (iživljavanje) ne stvara psihičku strukturu.

Psihičku strukturu stvara povezivanje nesvjesnog dijela naše ličnosti s našim selfom. Taj se proces popularno zove – osvještavanje.

Stvarno, ako pogledamo filmić ( psihoterapija.com.hr/index.php/forum/5-m...-kolski-primjer.html ) teško možemo reći da je uzrujani gospodin svjestan svojih postupaka. Kad se malo smiri, možda se čak neće ni sjećati što je sve radio. Takvi ljudi su u stanju i aktivno poricati razne asocijalne radnje koje su napravili u stanju "sužene svijesti". Mogu izmlatiti cijelu obitelj i razbiti pola stana, a kasnije se čuditi zašto ih nitko ne voli.

Nama je u interesu da našu svijest "proširimo" a ne suzimo.

Osobi s izljevima bijesa treba pomoći da svoj bijes prihvati a ne da ga poriče.
S puno empatije i razumijevanja takvoj osobi treba objasniti da je posve normalno što je tako ljuta. Vjerojatno joj se, po tisućiti puta, ponavlja situacija iz djetinjstva kad je bila posve ignorirana, nevidljiva i psihički mrtva.
Treba joj objsniti da je reakcija bijesa posve legitimna reakcija na situaciju kad nas netko "pravi ludim".

Osim toga, treba joj pomoći da nađe nove aktivnosti i nove self objekte koji će ju, na duže staze, učiniti živom i dati joj smisao života.

Znači li to da bi zdrava osoba s kohezivnim selfom trebala moći osjetiti empatiju i pokušati 'pružiti ruku' svakome, i osobama koje bi se mogle kategorizirati kao 'zlostavljači' (a koji su to postali jer su i sami bili zlostavljani)? Ili, biblijski rečeno: 'Tko tebe kamenom ti njega kruhom'?

Ja mislim da je tako.

Ako se prema zlostavljaču ponaša i ako ga se gleda kao da nije zlostavljač, postoji šansa da se on promijeni.
Ako ga se nastaviti doživljavati kao zlostavljača - nema promjene.

Sad, postavlja se pitanje tko ima toliko snage i integriteta da može gledati "smrti u oči" bez da se povuče?
Prema zlostavljaču još nekako.
Ali prema silovatelju? A pedofilu?

Vidjeti ljudsko biće tamo gdje nitko ne vidi ni traga ljudskosti ogroman je zadatak, pretežak čak i za većinu psihoterapeuta.
A opet, to je jedini lijek.

Možda bi se to moglo učiniti i sa cijelim ljuskim rodom.
Kad bi se prestalo gledati na ljudski rod kao na gomilu beznadežnih grešnika, desila bi se promjena.

Evo što piše Živko Kustić u Jutarnjem listu: "Ljudski su grijesi stvarni, ljudska krivnja golema i zapravo nepopravljiva. To je izraženo slikom zadužnice na kojoj kao da su zapisani svi ljudski grijesi. Čovjek ničim ne može isplatiti taj dug. Poput dužnika koji je potpisao veliku mjenicu bez pokrića, čovjek i čovječanstvo moraju bankrotirati, zauvijek propasti u ponor zla..."

Takav stav o ljudskom rodu je strašan!
Ne piše li autor ovdje možda o sebi?

Još prije samo pola stoljeća takav stav je postojao u vezi s odgojem djece.
Mislilo se da djeca na svijet dolaze s urođenom tendencijom prema zlu.
Jedino kroz čvrste i okrutne odgojne mjere može se zlo istjerati i djete usmjeriti na "pravi put".

Danas znamo da u djetetu postoji urođena tendencija prema dobru i ako ga roditelj doživljava kao dobro, zlo se neće ni pojaviti...

Da li onda pounutreni self objekt postaje nas superego?

Da, baš tako i ja mislim!

Zanimljivo je kako je pojam Superega mijenjao svoje značenje tokom prošlog stoljeća.

U Freudovo vrijeme, za vrijeme tzv. psihologije Id-a, Superego je bio dio psihičkog aparata koji je služio zauzdavanju nagona koji dolaze iz nesvjesnog ili Id-a.
U vrijeme Heinza Hartmana, tzv. Ego psihologija, Superego je služio više kao organizator ličnosti a manje kao cenzor neprihvatljivih impulsa.
U self psihologiji H. Kohuta superego se često spominje u njegovim ranijim radovima, dok se u kasnijim njegovim knjigama taj pojam rijetko susreće. Njegova svrha je da nam daje smisao života i usmjerava naše ambicije.

U teoriji intersubjektivnosti R. Stolorowa superego označava kontekst u kojem se osoba nalazi i ništa više od toga.

Moje osobno mišljenje je da ne postoji takva stvar kao što je superego.
Za mene je Superego ono što ja zovem "mojom osobom B", dok je moj Ego ono što zovem "moja osoba A".
Ako često čitaš ovaj forum nećeš biti iznenađeni mojom definicijom.

Neki puta je dominantnija moja osoba A, neki puta moja osoba B, ali uglavnom su u harmoniji i dobro se slažu.

Budući da je moja pounutrena "osoba B" obično dobre volje, mogu reći da je za mene moj superego - pounutreni smiješak!