Važna priča


Bilo je to u velikom gradskom parku jednog vrućeg ljetnog dana.

Kao i uvijek do sada, Tanja je sjela na svoju najdražu klupicu. Bila je to posebna klupica, tu se pružao najljepši pogled na park, vodoskok i golubove. Tanja nije znala što će raditi danas, ali nešto će već smisliti. Samo da uspije sići s klupe, silazak je uvijek bio problem. Za povratak na klupu se obično brinuo njen otac i tu nije bilo problema.

Još se nikad nije sama prošetala parkom. Kad imaš samo godinu dana, to nije lako!

Svejedno, dan je bio sunčan, a golubovi jednostavno fantastični! Danas će se desiti nešto posebno, osjećala je Tanja.

I stvarno, sišla je s klupe i prvi puta krenula u veliku pustolovinu, prema golubovima.

Tata je bio u blizini, ona je to dobro znala. U njenom životu nije prošla ni minuta a da to nije brižno provjeravala. Njen tata, sigurnost i mir.

Ali ovaj puta sve je bilo drugačije.
Na dalekom putu prema golubovima nije se okrenula niti jednom!
A put nije bio lak, prepun opasnosti i strahota.
Svatko bi se okrenuo barem jednom!

I evo, uspjela je!
Da, golubovi su bili ljuti i opasni ali Tanja je bila jača. Pred takvom snagom volje nije bilo pomoći, golubovi su morali popustiti i, na kraju, odletjeti.
Zaista, nevjerojatan podvig!

Jedna je stvar još nedostajala da bi dan bio savršen.

Tanja se prvi puta okrenula i pogledala oca. Još ga nikada nije gledala na taj način.
Ovaj puta nije joj bilo važno je li otac na svom mjestu i brine li se za nju.

Ovaj je puta Tanjin pogled govorio nešto posve drugo: "Tata, uspjela sam, vidiš li me sada?!".

Tanja još dvadesetak godina neće znati što se zapravo dogodilo tog dana u parku. A da se dogodilo nešto važno, to je ipak mogla osjetiti.

Često se još znala vratiti na onaj stari pogled koji je tražio oca kao zaštitu, sigurnu luku.
S vremenom, toga je bilo sve manje.

Toga dana, pojavila se na svijetu jedna posve nova, posve njena, vlastita perspektiva...

Da li je poanta u tome da iz relativno sigurne atmosfere dijete sebi može dozvoliti neku vrstu egzibicionizma i sa druge strane odraslin koji osiguravaju djetetovu zaigranost, ne spriječe podvig, da ne kažem kazne ga?

.

Baš je to pjesnik želio reći!

Osim toga, htio sam ilustrirati dvije vrste odnosa koji nas prate kroz život.

Otac kao stup sigurnosti s jedne strane i otac kao publika za naše podvige s druge.

Možemo se zapitati što bi bilo da otac nije bio spreman svjedočiti pothvatu svoje kćeri.
Da je, recimo, toga dana baš čitao novine.
Vjerojatno se ne bi desilo ništa.
Ali da je slijedećih nekoliko dana ili mjeseci čitao novine, desilo bi se nešto strašno.

Tanja ne bi nikada pokrenula svoju vlastitu perspektivu i vjerojatno bi postala ovisna o svom ocu.
Možemo ići i dalje u ovom proricanju.
Jaku ovisnost bi Tanja vjerojatno poricala i okrenula se protiv oca, iako bi istovremeno za njim čeznula negdje duboko u sebi.

Stvarno, ono što nam se čini nevažnim na prvi pogled je možda za drugu osobu njena sudbina.

Ali,'sudbina' kao takva, kakva god bila, nije zacrtani pojam, ona se radom na sebi može promijeniti i preoblikovati u nešto smisleno i konstruktivno?

Nisam siguran koliko "rad na sebi" daje smisla ili jasan cilj u konačnici, ako uzmemo da je npr. Tanjin otac mjesecima odsutno čitao novine. Ako djevojka misli da joj nitko ne treba, kuda bi je silni rad na sebi odveo, kome? Možda opet sebi i tako u krug.

A opet, možda je moguće da se i u "zloj sudbini" ipak nađe netko tko bi nas ohrabrio da potjeramo te golubove, i ne mora to biti "onaj" otac.

Da, to bi bio sitan detalj koji sam zaboravila spomenuti, kad kažem 'rad na sebi' ne mislim to doslovce, na samostalne brije i zatvorene krugove u kojima ja solipsistički raspravljam sama sa sobom, mislim na 'rad na sebi' uz pomoć ideala, osobe kojoj mogu vjerovati da će me 'prepoznati i vidjeti' i pomoći mi da pronađem neki svoj smislen, koristan i konstruktivan put...