Znači, moguće je zaljubiti se u svoje prijatelje, prijateljice i uzore (bez obzira na spol), a da to ne bude seksualno obojano? Kako self psihologija uopce tumaci pojam 'zaljubljenosti'?

To bi trebala biti idealizacija nekoga, no pričekajmo pravi odgovor....

.


Drago mi je što netko prati forum i nalazi ovdje više ili manje koristi za "svoju dušu"!

Da, zaljubljenost je u self psihologiji poznata pod nazivom idealizacija.

Idealizaciju možemo opisati kao vjeru u postojanje savršenog znanja, mudrosti, ljepote, snage ili morala.

Jedan od prvih "vjernika" u idealni svijet je Platon koji je svoju filozofiju dijelom temeljio na vjeri u idealni svijet ideja. Drugi takav "vjernik" je Plotin koji je vjerovao u idealni svijet naše duše.
I filozofi koji su došli poslije također nisu zaobišli taj problem. Kant, Hegel i Schopenhauer su svaki na svoj način tumačili "idealni svijet ideja" i "ograničeni svijet realnosti". Kierkegaard je vjerovao da se ideal može postići jedino kroz stapanje s apsolutnim, dok bi Nietzsche, upravo suprotno, rekao da smo svi već sada savršeni, svatko za sebe.

Moje je mišljenje, dakle ne i "pravi odgovor", da je zaljubljenost jedno stanje naše psihe u kojem nam perspektiva druge osobe postaje izuzetno značajna. U nekim slučajevima čak i važnija od naše vlastite perspektive.
Možda se i sami možemo prisjetiti nekih momenata u kojima smo se odrekli sebe kako bi još bolje preuzeli tuđu perspektivu. Neki puta je to loše završilo pa smo odlučili zauvijek vjerovati samo sebi i nikome drugom.
Goethe je situaciju u kojoj zbog idealizacije odustajemo od sebe lijepo opisao u svojoj noveli "Patnje mladog Werthera". Svatko tko je pročitao ovu novelu i njen tragični kraj, vjerojatno je odlučio kako nije mudro biti naivan i prepustiti se do kraja.

Zašto ipak ne možemo odustati od idealizacije?

Iz self psihologije i teorije intersubjektivnosti naučili smo kako je naš self odnos između dvije perspektive, ili drugim riječima, između dvije osobe. Iz tog razloga mi moramo vjerovati u postojanje barem još jedne perspektive osim naše i ta druga perspektiva nam mora biti važna kao i naša vlastita perspektiva.

Što je zaljubljenost?

Zaljubljenost ipak nije ljubav.

Ne zbog toga što objekt zaljubljenosti ne vidimo"realno", već zbog toga što ga još uvijek doživljavamo izvan sebe.
Objekt zaljubljenosti postaje objektom ljubavi tek kada ga mi "pounutrimo". Pounutrenje ili kako ga Kohut zove - "transutirajuća internalizacija (preobražujuće pounutrenje), je vjerojatno najvažniji pojam u self psihologiji.
To je proces u kojem mi postajemo svjesni da osoba (self objekt) koju smo doživljavali izvan nas postepeno počinje "živjeti" u nama. Mi prihvaćamo tuđu perspektivu kao još jednu "našu" perspektivu. Tako dolazimo do situacije kad u nama postoje dvije perspektive, iako posve različite, od iste, neprocjenjive važnosti.
Procesom transmutirajuće internalizacije mi pretvaramo zaljubljenost u ljubav. Osobu koju smo prije vidjeli "vani" sada vidimo u sebi, u našem srcu.

Ako znamo da nas druga osoba definira, nije dovoljno da nas ona gleda samo izvana i sluša naše riječi. Ako želimo da nas netko stvarno vidi moramo ga pustiti u sebe kako bi nas doživio i iznutra, odnosno, otkrio naše pravo Ja.
To je smisao pounutrenja druge osobe.

Postoji predrasuda da u nama može postojati nešto loše, nešto negativno, što nitko ne smije vidjeti. S takvim stavom nećemo moći pounutriti drugu osobu. Svijetu ćemo uvijek pokazivati svoju masku, svoj lažni self. Pravi self će ostati zauvijek skriven. Kao što je to lijepo rekao Winnicott: "Lijepo se ponekad sakriti, tragedija je kad te ne pronađu!".

Što je seksualnost?

Primitivni narodi imaju svoje varijante pounutrenja. Kanibalizam je jedan od njih. Tamo postoji vjera da ako pojedemo drugu osobu pounutrujemo i njen duh.

I seksualnost je jedan takav arhaični oblik pounutrenja. U seksu postoji iluzija da smo se povezali s drugom osobom. To je iluzija jer je povezanost ipak došla "izvana". I najslobodniji seks ipak nije znak da smo svog partnera pustili i jedan milimetar u svijet naše duše.

Jedini način da nekoga pustimo u sebe s nadom da će nas on prepoznati i prihvatiti još uvijek je empatija...

Bok svima, evo imam neke zavrzlame u glavi oko ove zanimljive teme... shvacam taj proces pounutrenja, empatija, frustracija, medjutim dosta mi je sve to apstraktno, kad pokusam zamisliti dvoje ljudi koji se vole i prolaze taj proces pounutrenja, nekako mi nije jasno kako bi to trebalo izgledati. Prema svemu recenom, mislim da ne znam nijedan par koji se voli, vise-manje su to vrlo dobre kompenzacije i medjusobno ispunjavanje potreba i funkcija, daleko od ovakve ljubavi o kojoj se ovdje govori. Kako prepoznati i prihvatiti tu drugu perspektivu i kako da drugi to u nama prihvati?

Lako je mozda u terapeutskom procesu, gdje je terapeut za to osposobljen, odnosno svjestan je te isprepletenosti, ali do sada jos nisam upoznala muskarca (a ni zenu) koji bi na taj nacin pristupio odnosu. Ne zato sto ne zele, nego zato sto ne znaju i ne mogu. Je li sposobnost za prihvacanje tog drugog odraz neke zrelosti? Kako dvoje ljudi koji su u simbiotickom odnosu mogu to shvatiti? Ima li neki konkretan primjer takvog para (bilo romanticnog, prijateljskog, roditeljskog...)? Romeo i Julija, pretpostavljam, ne spadaju u to...

.

"That married couples can live together day after day is a miracle that the Vatican has overlooked..." - Bill Cosby


Ništa nije crno – bijelo pa tako ni kvaliteta veze obično nije ni apsolutno dobra ni apsolutno loša.

Stupanj i kvaliteta pounutrenja se kreću od poitpunog pounutrenja, "nirvane", do potpune simbioze, "ludila".
Većinom, ljudi su negdje između ovih dviju krajnosti, s problemom koji se može zvati i krizom identiteta ili nekom vrstom narcizma, a čak su i neuroze jedan posebni oblik narcizma.

Interesantno, i u nirvani i u psihozi, osoba se osjeća intenzivno povezana sa svijetom. Kod nirvane se radi o ljubavi prema svijetu, a kod psihoze o konzumaciji svijeta.

Postoji mnogo filmova koji govore o nezdravim odnosima, a moja lista takvih filmova bila bi slijedeća:

The Twilight Saga: New Moon, Breaking the Waves , Dogville, Gaslight, Psycho, Sunset Boulevard, Fatal Attraction, Paris Texas, Blue Velvet, Eyes Wide Shut, Wings of Desire, The Nightmare Before Christmas, Last Tango in Paris, Closer...

Filmovi koji govore o zdravim odnosima i pounutrenju se ne snimaju tako često, barem po mom sudu.

Za mene su to filmovi Woody Allena i Wesa Andersona. Nakon njihovih filmova uvijek se osjećam duhovno bogatije.
Nedavno sam gledao film (nakon 20 godina opet) Harold and Maude. Film govori o pounutrenju i jako mi se sviđa! Jednako kao i animirani film Mary and Max koji mi izgleda kao fantastična ljubavna priča.
Animirani film Up je remek djelo pounutrenja!
Uglavnom, filmovi za djecu mi djeluju puno mudrije i zrelije nego filmovi za odrasle...

Ali pitanje je bilo - kako prepoznati i prihvatiti drugu perspektivu i kako da drugi to u nama prihvati?

Kao što sam već pisao ovdje, postoji otpor od prepoznavanja tuđe perspektive a taj otpor je strah.
Strah da ćemo zauvijek nestati u tuđoj perspektivi.

To govori i popularna Sarah Jessica Parker kad kaže: “To be in a couple, do you have to put your single self on a shelf?”

Postoji i drugi, strašniji, način da se to kaže: "Mother of Otherness, Eat me!" a to je rekla Sylvia Plath. U njenom tragičnom slučaju to se i desilo.

Dakle, tuđu perspektivu mogu prihvatiti jedino osobe koje su stekle dovoljno vjere u vlastitu perspektivu.

Zato se od mladih ljudi i ne očekuje da budu empatični i suosjećajni. Prije punoljetnosti zakon oslobađa mlade ljude od onoga što bi bio zločin za odrasle.
Ako se mlad čovjek ponaša asocijalno i nemoralno, njemu se može progledati kroz prste jer se od njega ne očekuje da je razvio osjećaj za tuđe potrebe i tuđu perspektivu, odnosno, savjest.
Od odrasle osobe se očekuje da je dovoljno jaka i stabilna da može prepoznati tuđi karakter. Ako to ne učini, ide na sud.

Prema tome, naša perspektiva je kontekst za perspektivu Drugog.
Ambicije su kontekst za ideale.
Što je naša perspektiva jača, moči ćemo dublje uroniti u perspektivu partnera.

Sada pitanje glasi: "Kako osnažiti sebe?"

Ako znamo da smo mi, naš Self, ono što želimo mi, a da je druga osoba, njen Self, ono što želi ona, bilo bi dovoljno da si dopustimo svoje ambicije i to bi trebalo dovesti do prihvaćanja tuđih ambicija.

Tako se pitanje: "Kako prihvatiti drugog?" pretvara u pitanje: "Kako prihvatiti sebe?".

Na ovo pitanje znamo odgovor - tako da nas prihvati netko drugi.
Ne možemo davati empatiju ako je nismo primili.

U popularnoj "self help", "new age" ili "duhovnoj" literaturiu puno se piše o suosjećanju i pozitivnom mišljenju. Sada konačno možemo razumjeti zašto ništa od toga ne djeluje niti je ikada djelovalo. Svi znamo da je dobro voljeti ali nitko ne zna kako.

Ne treba biti atomski fizičar da primjetimo da je ovo zatvoreni krug; ambicije su kontekst za ideale, ideali su kontekst za ambicije.
Empatija koju nam daju drugi, pokreće naše empatiju prema drugima.

Na Dalekom Istoku taj se ciklus opisuje promjenom yina u yang i obratno: kada yin dosegne svoj vrhunac, mijenja se u yang, a kada yang dosegne svoj vrhunac, mijenja se u yin za što jasnu sliku imamo u prirodi: kada noć dosegne svoj „kraj“ prelazi u dan, i obrnuto.

Iris, sad već znaš odgovor na svoje pitanje!

Ako želiš napraviti nešto za sebe bilo bi najbolje da kažeš nešto o sebi.
Na primjer, što ti očekuješ od svog partnera i veze, što želiš od života, koje su tvoje ambicije?

Ako budeš hrabra i pokažeš svoje pravo lice, stvari će se početi mijenjati na bolje...