Heinz Kohut i Martin Heidegger – Selfobjekt kao Dasein

prosinac 29, 2017

Heinz Kohut i Martin Heidegger – Selfobjekt kao Dasein

 

 

Psihologija osobnosti psihoanalitičara Heinza Kohuta, označila je konačni odmak od Freudove psihoanalize i povratak filozofskom tumačenju čovjeka i života. Suvremena psihoanaliza čovjeka više ne tumači biološki, anatomski, kognitivno, zapravo više ga uopće i ne tumači već ga – doživljava. Taj pomak od kognitivnog prema doživljajnom, od epistemološkog prema ontološkom, od neutralnog prema angažiranom, posljedica je nove psihoanalitičke paradigme Heinza Kohuta.

Korištenjem pojma “selfobjekt” Kohut prekida tradiciju dualizma u psihoterapiji, baš kao što filozof Martin Heidegger korištenjem pojma “Dasein” prekida tradiciju metafizičke podjele svijeta na subjekte i objekte. Po Kohutu i Heideggeru u početku svega, psihoterapije ili stvaranja svijeta, nalazi se odnos, izvorno zrcaljenje ili primordijalni dijalog kojeg se ne smije i ne može svoditi na subjekt ili objekt, na Ja ili Ti, na klijenta i terapeuta.

Freud sa svojim sljedbenicima, Lacanom, Bionom, Winnicottom, Ogdenom, Melanie Klein, da spomenemo najvažnije, unutrašnji svijet klijenta doživljava odvojenim od vlastitog svijeta. Taj dualizam klijent-terapeut proteže se psihoanalizom dvadesetog stoljeća. Slično tome, dualizam subjekt-objekt proteže se filozofijom zapadne civilizacije sve od Sokrata do danas. Kohut i Heidegger na sličan način nastoje ispraviti tu pogrešku.

Na početku je uvijek – Mi.

Kohutov pojam “selfobjekt” baš kao i Heideggerov “Dasein” ili još bolje “Mitsein” na posve jednak način označavaju najveću promjenu paradigme u znanosti i filozofiji ikada, veću i od one kopernikanske, darvinističke ili einsteinove.

Unatoč tome, kritičari Heinza Kohuta često govore kako je njegov koncept osobnosti zadržao tragove “predmetnosti”, “supstancijalnosti”, “reifikacije”, “redukcije”, odnosno, žele reći kako po Kohutu osobnost može postojati zasebno, izvan konteksta. No onaj tko se barem neko vrijeme posvetio proučavanju Kohutove psihologije osobnosti dobro zna kako ta kritika nije opravdana, kako je osobnost po Kohutu apstraktni koncept kojeg se ne tumači i ne određuje. Odnos “self-selfobjekt” nije jedinka, nije tvar, nije struktura, nije subjekt, a nije ni objekt. Ukratko, Kohutov selfobjekt nije metafizika!

U sljedećem tekstu nastojimo pokazati kako za Kohuta pojam osobnost (self) ne označava strukturu, tvar, subjekt ili objekt, već odnos, relaciju, dijalog. Tako Kohutova psihologija osobnosti pripada svijetu postmoderne psihologije i filozofije baš kao i filozofija Martina Heideggera, dok Kohutov pojam “self-selfobjekt” odgovara Heideggerovom Daseinu, bivanju u svijetu.

 

Kohutov “objekt sebstva”

Kada je Heinz Kohut sedamdesetih godina prošlog stoljeća svijetu objavio svoju teoriju o “objektu sebstva kao organizatoru osobnosti” nije ga dočekalo odobravanje. Njegovi dugogodišnji kolege i prijatelji okrenuli su mu leđa, čak se pravili da ga ne poznaju. Kada bi se sreli po hodnicima klinike za psihijatriju u Chicagu, nisu ga pozdravljali. Čak je i Ana Freud, kći najpoznatijeg psihoanalitičara i Kohutova dugogodišnja prijateljica prestala odgovarati na njegova pisma. Po njoj je Kohut izdao tradiciju njenog oca. Iz Kohutove biografije doznajemo kako su mu to bile najteže godine života. Ipak, od svoje teorije nije odustao.

U svom psihoanalitičkom radu Kohut je primijetio kako njegov klijent gubi vitalnost, kako se raspada, fragmentira, uvijek kada bi se pojavila određena vrsta nesporazuma u odnosu Kohuta i klijenta. Kada bi se osjetio neshvaćenim i nedoživljenim klijent je gubio iskustvo cjelovitosti, inicijativu i vitalnost, te bi počeo pokazivati psihološke simptome vezane uz psihozu. Tek kada bi se ponovo ostvarila povezanost putem razumijevanja i empatije, kada se klijent ponovo doživio povezanim s Kohutom, psihotični bi simptomi nestajali, a vitalnost se vraćala. Ukratko, Kohut je otkrio kako svaki čovjek, od djetinjstva do smrti, mora biti emotivno povezan s još barem jednom drugom osobom kako bi postigao i održao svoju cjelovitost.

Psihoterapija u psihologiji osobnosti tako ide u smjeru stvaranja empatične povezanosti sa svijetom, odnosno, zamjenu povezanosti stapanjem (attachment) s povezanosti usklađivanjem (attunement). Do Kohuta, psihoterapija je bila usmjerena na jačanje ega s ciljem ostvarenja veće autonomije osobe. Nakon Kohuta, svaka se iluzija o mogućoj autonomiji i bivanju izvan konteksta tumači kao oblik metafizike. Do Kohuta se povezanost između klijenta i terapeuta smatrala oblikom prijenosa i kontraprijenosa, transfera i kontratransfera, te se nastojala nekako izbjeći jer je kvarila terapeutsku neutralnost i objektivnost, taj terapeutski ideal.

Što je to tako heretično u Kohutovoj ideji objekta osobnosti da ga uspoređujemo s Kopernikom, Darwinom ili Einsteinom? Revolucionarna je ideja intersubjektivnosti, odnosno spoznaja kako ne postoji takva stvar kao što je subjekt, ne postoji nikakav Ja odvojen od svijeta. Tom spoznajom kako ne postoji nikakav Ja kao središte utisaka ili inicijative ruši se cijela zgrada klasične psihoanalize. Tamo gdje je nekad bio izolirani ego, sada je odnos, intersubjektivno polje razmjene afekata. Subjekt uvijek dolazi sa svojim “selfobjektom”, svojim kontekstom.

Baš kao što je Kopernik izbacio čovjeka iz središta svemira, kao što je Darwin čovjeku uskratio božansko podrijetlo, ili kao što je Einstein oteo čovjeku pravo na objektivnu, apsolutnu perspektivu, tako je i Kohut čovjeku uništio njegovu najdražu iluziju – da osoba postoji odvojena od svijeta, skrivena negdje “unutra” odakle neutralno promatra svijet. Kohut je pokazao kako je ideja o odvojenom umu posljedica kartezijanskog dualizma te kako je treba odbaciti. Ukratko, tamo gdje je nekada bio Ja sada smo Mi!

Ne čudi nas kako je tom revolucionarnom idejom Kohut uzdrmao temelje psihoanalize i psihoterapije. Takva nagla promjena perspektive Kopernika, Darwina, Einsteina ili Freuda, uvijek ruši narcističku sliku sebe kao središta svijeta ili kao nasljednika božanskih moći, te vodi prema narcističkoj povredi osobnosti i narcističkom bijesu. Spoznaja kako osobnost ne postoji bez svog objekta osobnosti, odnosno spoznaja kako self uvijek dolazi sa svojim selfobjektom, kako je ovisna o drugom, takva je nacistička povreda. No proces odrastanja i nije ništa drugo nego niz podnošljivih, optimalnih povreda, kada se naše velebne fantazije samodostatnosti i solipsizma pomalo zamjenjuju doživljajem zajedništva.

 

Heideggerov Dasein

Pola stoljeća prije Kohuta filozof Martin Heidegger objavljuje svoju knjigu – Bitak i vrijeme, za koju mnogi misle kako je najvažnije filozofsko djelo ikada! Kao što već znamo, Heidegger je u svom djelu dekonstruirao cjelokupnu dotadašnju filozofiju i usmjerio je u novom pravcu. Po Heideggeru, svi su filozofi do dvadesetog stoljeća ljudski život, odnosno bitak, tumačili na pogrešan način – svodili su bivanje na biće, sveli su iskustvo života na tumačenje čovjeka. Po Heideggeru, bivanje postoji i bez bića, bez subjekta, čovjek je samo prozor u svijet primordijalnog bitka.

Možemo se upitati, kako izgleda život kada ga se ne tumači kroz život ljudskog bića, kroz život subjekta?
Za tumačenje bitka Heidegger ne koristi više riječi čovjek ili subjekt jer takvo određenje života uvijek označava neki oblik supstancijalnosti ili predmetnosti. Život nije objekt, predmet ili bilo kakva supstancija koju bi se moglo odrediti. Život tako nije ni tijelo, ni duša, ni um, jer bi oni mogli postojati sami za sebe, izvan konteksta, što nije moguće. Kao što Kohut za odnos koristi pojam self-selfobjekt, što označava bivanje u kontekstu, tako i Heidegger koristi naziv Dasein što označava bivanje u svijetu.

Autentični je Dasein uvijek aktivno angažiran u svijetu, ne može biti po strani svijeta ili bez svijeta. S druge strane, neautentični Dasein poznajemo po tome što se utopio u svijetu, u “Njima”, ili pak postoji izvan svijeta, sam za sebe. U oba slučaja nedostaje odnos, uzajamno zrcaljenje, empatijska rezonancija. Tako su ego, subjekt, um, duh ili duša primjeri neautentičnog, izoliranog, kartezijanskog Daseina u kojem provodi vrijeme većina ljudi.

Autentični Dasein temelji se na usklađenosti, usklađenost je prostor u kojem obitava autentični Dasein. Prestankom usklađenosti jedinstvo i cjelovitost autentičnog Daseina lomi se na dualizam subjekta i objekta, na Ja i Ti.

Kako im je osobnost iznad subjekta, možemo reći kako Kohut i Heidegger prekidaju metafiziku dualizma subjekt-objekt, Kohut u svijetu psihoanalize, a Heidegger u svijetu filozofije.

 

Kritika

Usprkos Kohutovom pojmu “self-selfobjekt” kao pojave koja se ne može odrediti, neki psihoanalitičari tvrde kako je Kohutova teorija povratak na kartezijanski dualizam subjekt-objekt. Po njima, Kohut za osobnost, za self tvrdi kako je substancijalan, izvan konteksta, kako postoji sam po sebi. Međutim, onaj tko poznaje Kohutov rad dobro zna kako to nije slučaj. Kada Kohut spominje osobnost, self, za njega to nije stabilna struktura koja postoji sama za sebe, već je to odnos, usklađenost sa svijetom. Tek kada se usklađenost prekine, osobnost se razlaže na svoje krajnosti, na dva pola koja poznajemo kao ambicije i ideale, odnosno razlaže se na dualnost Ja-Ti. To je tzv. bipolarna struktura osobnosti koja ne postoji za trajanja usklađenosti.

Ovdje ćemo spomenuti neke poznate pojmove Kohutove teorije koji pokazuju kako je psihologija osobnosti postmoderna psihologija veoma slična Heideggerovoj filozofiji. To su: osobnost, preobražujuće pounutrenje, empatija, luk napetosti, afekti kao reakcija na svijet, analiza prijenosa.

 

Osobnost nije subjekt

Da osobnost ne vidi kao strukturu koja posjeduje supstancijalnost znamo iz primjera Sophie Scholl kojeg Kohut spominje svojim studentima u njegovim poznatim “Chicago Lectures”. Sophie je bila mlada djevojka pogubljena od strane nacističkog režima 1943. godine zbog dijeljenja antifašističkih letaka. Iako je znala kako ju čeka skora smrt odsijecanjem glave, što je užasna smrt za mladu djevojku, svjedoci kažu kako je noć pogubljenja provela posve mirno. Iako bez nade u vlastitu budućnost, Sophie je našla smisao svoje smrti u borbi protiv zla. Njene su posljednje riječi bile – Sunce i dalje sja!

Možemo reći da je izgubila život kako bi sačuvala svoju osobnost, da je žrtvovala sebe kao subjekt kako bi sačuvala svijet i svoj odnos sa svijetom. Navodeći taj primjer Kohut želi pokazati kako je osobnost nešto više od subjekta i objekta, kako biti subjektom nije dovoljno da se stekne osobnost.

(Možemo se upitati – Što je Sophie svojom žrtvom nastojala sačuvati? Po Heideggeru možemo reći da je željela sačuvati sam bitak. Kako Heidegger kaže – Bitak jedinke sam po sebi nije jedinka. Način kako stvar postoji po sebi nije stvar, niti bitak treba vidjeti kao čarobnu transcendentnu tvar. Žrtvujući sebe kao jedinku, Sophie je sačuvala bitak. Da se pokušala spasiti kao jedinka izgubila bi bitak.)

 

Osobnost kao empatija

Da osobnost Kohut ne vidi odvojenom od svijeta znamo iz njegove upotrebe empatije kao glavnog instrumenta kojim otkrivamo drugu osobu. Prema Descartesu trebamo se odreći svega subjektivnog, svega osobnog ako želimo objektivno razumjeti drugu osobu. Za Descartesa je naivno misliti kako je naš doživljaj druge osobe realan. Međutim, Kohut zna kako naš doživljaj stvara svijet i kako objektivna slika svijeta ne postoji. Time nastavlja fenomenološku tradiciju Heideggerovog učitelja Edmunda Husserla. Po Kohutu je empatija jedini put kojim dolazimo do druge osobe, odnosno, jedini način da prepoznamo tuđe raspoloženje i uskladimo se s njim. Psihoterapija je tako sporo i često dugotrajno usklađivanje raspoloženja, dijeljenje zajedničkih osjećaja i afekata. Cilj je psihoterapije zamijeniti odnos subjekt-objekt osjećajem zajedništva, odnosno odnosom “self-selfobjekt”. Proces je psihoterapije dugotrajan jer klijent često ne želi zamijeniti doživljaj sebe kao odvojene i autonomne jedinke s osjećajem zajedništva. Metafizički svijet dualnosti Ja-Ti sigurniji je od svijeta zajedništva u kojeg se nema povjerenja.

Kao što već znamo empatija kako je tumači Kohut ne znači toliko prepoznavanje tuđih afekata jer mi i ne možemo znati što se u drugoj osobi dešava. Empatija ovdje znači otvorenost prema drugoj osobi i našu hrabrost da budemo autentični te da autentično reagiramo na tuđe osjećaje vlastitim osjećajima. To je prava usklađenost.

 

Preobražujuće pounutrenje

Kao što znamo, autentični Dasein, naše bivanje u svijetu, ne može se odvojiti od svijeta. On nije pored svijeta, ne dolazi uz svijet, već su Dasein i svijet jedno. (No iako su jedno oni nisu isti.) Stoga i drugi ljudi nisu negdje “vani”, izvan nas, niti smo mi negdje “unutra”, sve dok smo sa svijetom usklađeni. Uskladiti se sa svijetom znači odbaciti pojmove “unutra” i “vani”, subjekt i objekt. Tek kada se usklađenost sa svijetom naruši, možda zbog traumatskog manjka empatije, otkrivamo sebe “unutra”, dok su drugi “vani”. To je rascijepljena osobnost, kartezijanski dualizam, o kojoj govori R. D. Laing u svojoj knjizi “Divided Self”.

Povratak iz stanja rascjepa u stanje jedinstva Kohut naziva “preobražujućim pounutrenjem” (transmuting internalization). Sama riječ pounutrenje govori nam kako svijet, druga osoba, koja se nekada vidjela kao da je vani, izvan nas, sada dijeli isti, zajednički prostor s nama. Preobražujuće pounutrenje tako je povratak autentičnom Daseinu koji je uvijek unutra, u kontekstu, u svijetu. Kao što kaže Kohut – Preobražujuće pounutrenje temelji se na empatijskoj usklađenosti selfa i selfobjekta, odnosno između terapeuta i klijenta.

 

Osobnost kao luk napetosti

Po Kohutu, autentična osobnost može se prikazati kao luk napetosti (tension arc) koji se proteže od naših ambicija prema našim idealima. Taj luk napetosti je metafora koju koristi Kohut kako bi objasnio povezivanje ideala i ambicije u smislenu cjelinu. Ako ambicije vidimo kao unutrašnji prostor našeg bića koji se širi prema svijetu, a ideale kao vanjski svijet koji nas nastoji apsorbirati, ako su ambicije self, a svijet naš selfobjekt, tada je luk napetosti odnos “self-selfobjekt”, onaj izvorni odnos iz kojeg sve nastaje. Luk napetosti ne treba shvatiti doslovno, kao jedinku, energiju ili tvar, već kao zamišljeni prostor susreta nas i svijeta, pri čemu se stvara određena napetost, odnosno afekt ili raspoloženje.

 

Afekti i raspoloženje

Kada Kohut govori o raspoloženju i afektima on ih ne vidi kao samostalne, urođene nagone kako ih vidi Freud. Tako afekt ljutnje nije urođeni nagon određen biologijom ili anatomijom, već je posljedica našeg susreta sa svijetom. Dugim riječima – izvan svijeta nema osjećaja. Kao što naša osobnost nije odvojena jedinka, izolirana od svijeta, tako i naši osjećaji nisu nagoni ni energije odvojeni od svijeta. Time što afekte vidi kao našu reakciju, naš odgovor na svijet oko nas, Kohut slijedi filozofiju Martina Heideggera koji kaže kako raspoloženje (mood), ne dolazi iz nas niti iz svijeta, niti iznutra niti izvana, već se pokreće našim bivanjem u svijetu. Kako kaže Heidegger, jedino kroz raspoloženje možemo doći do svijeta, svijet nam se otvara kroz raspoloženje.

Po Kohutu, biti neutralan, znači slobodan od afekata i raspoloženja, znači biti odvojen od svijeta i ljudi. Upoznati drugu osobu, doći do nje, znači prepoznati vlastite afekte i osjećaje koji se pri tome pokreću.

 

Analiza prijenosa

Prijenos, po Kohutu, znači povezanost terapeuta i klijenta na nesvjesnoj razini. Kohut razlikuje dvije vrste prijenosa – idealizirajući prijenos i prijenos putem velebnih fantazija. Cilj je terapije osvijestiti te arhaične oblike prijenosa i pretvoriti ih u zrele oblike. Heidegger bi tu povezanost, taj prijenos nazvao neautentični Dasein zato što je idealizirajući prijenos identifikacija sa svijetom, sa Njima (Das Man, They), dok su velebne fantazije način da se porekne odnos sa svijetom. Tako je analiza prijenosa u stvari analiza Daseina, gdje se nastoji neautentični Dasein zamijeniti onim autentičnim. No iako je analiza prijenosa vjerojatno najstarija metoda psihoanalize, nije svaka analiza Daseinanaliza. Nije dovoljno samo analizirati i tumačiti odnos, potrebno je i stvoriti uvjete za autentični odnos. Bez empatije i sućuti svaka se analiza može pretvoriti u hladno i neljudsko oko kamere.

 

Zaključak

Na kraju možemo potvrditi kako Kohutova psihologija u osobnosti ne vidi jedinku, strukturu, supstanciju, subjekt ili objekt, i stoga pripada postmodernom, poststrukturalističkom svijetu psihoterapije i filozofije. Kohutova psihologija osobnosti nastoji dekonstruirati jedinku, subjekt ili objekt, kako bi napravila prazan prostor empatijske rezonancije, intersubjektivno polje. Možemo reći kako je subjekt metafizička iluzija baš kao i objekt. Napustiti subjekt kako bi otkrili osobnost smisao je postmoderne psihoterapije.

Kohut osobnost određuje pojmom “self-selfobjekt”. To je naš autentični, temeljni odnos sa svijetom, te u potpunosti odgovara pojmu Dasein kojeg koristi Martin Heidegger. Obojica, Kohut i Heidegger, dekonstruiraju metafiziku dualizma subjekt i objekt, po njima se život ne smije svoditi na nešto manje od autentičnog odnosa, naše uzajamne usklađenosti sa svijetom.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.