Glazbena terapija – uvod

listopad 26, 2018

Glazbena terapija – uvod

 

 

 

 

Svako doba nosi svoje probleme, a temeljni je psihološki problem zapadne kulture danas – kriza osobnosti, krhak i lako lomljiv doživljaj vlastitog identiteta, ako ga uopće ima. Pitamo se – Kako nam glazbena terapija može pomoći riješiti psihološke probleme modernog društva?

Tradicija, odnosno, autoritet, temeljni organizatori osobnosti starog doba izgubili su svoj povišeni položaj – njih se preispituje, njima se ne vjeruje, njih se dekonstruira. Ako je nekada uzrok patnje bio – strogi superego, to veliko oko što kontrolira i nadzire ljudske porive i slobode, uzrok je patnje danas – posvemašnji nedostatak superega koji usmjerava naše ambicije i životu daje cilj i smisao. Bez svog ideala osobnost je uvijek u krizi, na rubu anihilacije, nestajanja.

Posljedice krize osobnosti ovdje dijelimo u tri grupe:

1. Doživljaj osobnosti koja nije cjelovita, vitalna, kohezivna.
(Smanjeno samopoštovanje, letargija, melankolija, depresija…)

2. Afekti koji prate doživljaj fragmentacije osobnosti.
(Anksioznost, tjeskoba, strah, panika, sram…)

3. Psihološke obrane koje osobnost koristi da zadrži iluziju cjeline.
(Narcizam, psihosomatske bolesti, ovisnost, opsesivno-kompulzivni poremećaj…)

Ukratko, moderni je čovjek – depresivan, tjeskoban, obuzet sobom.

Ne vjerujemo kako se treba vratiti u doba strogog autoriteta koji guši slobodu, a ne vjerujemo ni kako se može živjeti bez cilja i smisla. Pitamo se – Kako naći smisao i cilj vlastitog života, svoj ideal, ali pri tome zadržati svoje slobode i prava, svoje ambicije?

Kao i obično, ponavljamo riječi filozofa Martina Bubera po kojem se duševno zdravlje postiže zamjenom strogog autoriteta, Boga, Kralja, Oca – likom običnog čovjeka, ali nama značajnog. Taj proces možemo zvati dekonstrukcijom ili uljuđivanjem superega, njegovom preobrazbom u čovjeka. Tamo gdje je nekada bilo – To, sada si – Ti. Time smo smisao života sačuvali, imamo za koga živjeti, ali sačuvali smo i naše slobode i ambicije.

Suvremena psihoanaliza tvrdi kako je za “transformaciju Boga u čovjeka”, otjelovljenje, potrebno proći tri faze:
1. Fazu ekstaze, odnosno, fazu stapanja, regresije ili transfera s autoritetom, idealom.
2. Fazu agonije, razočaranja, frustracije ili optimalnog odvajanja od autoriteta.
3. Fazu katarze, ponovnog otkrivanja sebe i svog ideala, ovoga puta kao čovjeka, značajnog Drugog.

Ekstaza, agonija, katarza, temeljni su pojmovi svakog umjetničkog medija i svakog umjetničkog stila. Tako i glazba, baš kao i suvremena psihoanaliza, uvijek pokreće ekstazu, krizu i katarzu. Drugim riječima, aktivnim slušanjem glazbe u slušaocu se dešava preobrazba. Ako je skladba umjetničko djelo, po njenom završetku slušalac nije više isti, njegov je odnos sa svijetom postao drugačiji.

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Psihologija umjetnosti , , , , , ,