Dekonstrukcija zaljubljenosti i religioznog osjećaja

travanj 6, 2018

Dekonstrukcija zaljubljenosti i religioznog osjećaja

 

 

 

Obično kažemo kako autentičnu cjelovitost postižemo isključivo kroz zajedništvo, empatiju i usklađenost s drugim ljudima. Život je “bivanje s drugima”, Heideggerov – Mitsein. No i bez drugih možemo zadržati doživljaj cjeline koristeći tzv. psihičke obrane ili kompenzacije. Kao što već znamo, psihologija osobnosti razlikuje dvije grupe obrana ili kompenzacija kojima se čovjek štiti od raspada ili fragmentacije. To su – ambicije i ideali, koji su redovita tema naših razgovora.

Prošli puta govorili smo o ambicijama. Rekli smo kako u nedostatku empatije i zajedništva, prostora u kojem bi svoje osjećaje nesmetano dijelio, čovjek svoja iskustva organizira u smislenu cjelinu kroz fantaziju – Ja sam sve! Ta se fantazija može izraziti i – Ja sam savršena cjelina, a ti si dio mene! Rekli smo i kako ta organizacija iskustva strukturira naš ego i naše ambicije. S druge strane, potiskivanje te fantazije stvara ono što neki zovu – narcizam.

Ovaj puta govorimo o drugoj razini obrane ili kompenzacije kojom se osobnost štiti od raspada. To je fantazija – Ja sam tvoj!, ili – Ti si savršen, a ja sam dio tebe! Ta organizacija iskustva stvara ono što zovemo superego, zaljubljenost ili religiozni osjećaj. Potiskivanje te fantazije stvara ono što obično zovemo – paranoja.

Iako spomenute obrane štite cjelovitost našeg bića, one stvaraju tzv. – lažnu osobnost ili – lažni self. (Autentičnost ne postižemo kroz obrane već isključivo kroz spoznaju postojanja drugog ljudskog bića.) Obrane, iako korisne u svom početku, ipak stvaraju manje ili veće probleme, tzv. simptome. Zato se psihoanaliza, od svog postanka prije stotinu godina do danas, bavi analizom lažne osobnosti. U svakoj analizi ili psihoanalitičkoj terapiji spomenute fantazije – Ja sam savršen, a ti si dio mene!, ili – Ti si savršen, a ja sam dio tebe!, izrone veoma brzo, a iskusan ih terapeut može prepoznati i pomoći klijentu da ih i on osvijesti. Pokretanje nesvjesnih fantazija nazivamo – prijenos ili transfer. Psihoanaliza tako postaje – analiza prijenosa ili transfera.

Analiza prijenosa ujedno je i dekonstrukcija metafizike i misticizma. Odrasla osoba svoja iskustva organizira kroz odnose s ljudima kada oni empatijom prepoznaju i potvrđuju njena iskustva i osjećaje. No u svijetu bez odnosa, bez ljudi, otvara se prostor metafizike i mistike koji tada postaju jedini organizatori iskustva. U svijetu metafizike i mistike svijet organiziramo izvan iskustva i percepcije, bez osjećaja i doživljaja. U čemu je razlika između mistike i metafizike? U svijetu mistike osobnost se organizira po savjetu “Višeg bića” ili “Sveznajućeg božanskog oka”, dok se u svijetu metafizike osoba pokušava organizirati kroz logiku i prirodne znanosti.
Na žalost, oba načina organizacije ne mogu dati pravi odgovor na pitanje – Tko sam ja?, Što želim i što osjećam?, jer posve zanemaruju naš doživljaj, naše iskustvo.

Zato trebamo dekonstrukciju mistike i metafizike kako bi osvijestiti lažnu sliku sebe i drugog, i tako se približili svojoj pravoj, autentičnoj osobnosti. Dekonstrukcija o kojoj govore Heidegger i Derrida tako postaje analiza prijenosa o kojoj govori Freud.

U ovom članku govorimo o dvije razine dekonstrukcije mistike i metafizike.
Prva je razina – pokretanje idealne, savršene slike drugog iz nesvjesnog. Naime, dekonstrukcija može početi tek kada idealna slika, zaljubljenost ili religiozni osjećaj, izroni iz nesvjesnog.
Druga je razina dekonstrukcije – emotivna reakcija koja uvijek prati spoznaju o ograničenosti i smrtnosti onoga što smo prije dekonstrukcije znali kao – božansko.

Ukratko, moramo se zaljubiti da se razočaramo.
Hoće li razočaranje biti traumatsko ili iscjeljujuće ne ovisi o nama već o našoj okolini i njenoj empatiji prema našem žalovanju za “izgubljenim rajem”.

 

Dva sna

Da nesvjesno zaista krije potisnute fantazije idealnog, savršenog “drugog” doznajemo iz psiholoških i tjelesnih simptoma, omaški, snova, a najviše iz razgovora. No kao što već znamo, prestati potiskivati, odnosno osvijestiti idealnu sliku sebe i drugog nije jednostavno. Bojimo se kako će nas okolina, obitelj i društvo, istog trena odbaciti kada otkriju što se sve u nama krije. (To nije iracionalni strah, svi poznajemo to iskustvo odbačenosti u trenutku kada smo se najviše izložili.) Strah nas je da obitelj i društvo neće imati razumijevanja za naše potrebe stapanja koje uvijek izgledaju djetinjaste i arhaične. Mehanizam koji nas štiti od tog riskantnog izlaganja svijetu jest – sram. Pobijediti otpor straha i srama temeljni je zadatak psihoanalize.

Tako se klijent sjeća sljedećeg sna:
“Sanjam da živim u kući na dnu mora. Pogled kroz prozor otkriva mi kako je sve prepuno šarenih i sjajnih riba koje plivaju uokolo. Mogu ih promatrati i diviti im se kroz debelo staklo mog prozora. Osjećam užasan strah kako bi se staklo moglo slomiti i kako me može preplaviti silna količina vode!”

Terapeut taj san tumači kao potisnutu idealizaciju. Svuda oko klijenta su zanimljivi i lijepi ljudi, no on ih ipak promatra sa sigurne udaljenosti. Iako bi volio da ga ti divni ljudi štite i vode, on se tih fantazija srami. Osjeća užasan strah kako će ljudi jednom pogaziti njegove obrane i otpore, otkriti njegove idealizirajuće fantazije i tako slomiti njegovu krhku osobnost koju je jedva izgradio. (Primjer je – homofobija, užasni strah i sram od homoseksualnih fantazija stapanja koje neuspješno poriče svaki homofob.)

Drugi je klijent sanjao san koji ukazuje na otpor pri pokretanju idealne, svemoćne slike samog sebe:
“Sanjam predivnu zelenu dolinu. Okolo su male bijele kućice, ljudi i životinje šetaju po travi. Iznad doline je jezero i velika brana koja drži vodu da se ne izlije u dolinu. Odjednom vidim sitne pukotine u brani koje postaju sve veće. Brana se lomi i ogromna bujica potapa dolinu. Vidim ljude i životinje kako ih proždire bujica.”

Terapeut tumači san kao potisnutu fantaziju svemoći i snage koju klijent pažljivo čuva u nesvjesnom. Klijent osjeća strah kako bi brana nesvjesnog mogla popustiti i kako bi njegova snaga i moć prodrli u svijet i tamo napravili ogromnu štetu.

U oba sna vidimo potisnutu potrebu da se ostvari fantazija – Mi smo jedno!.
U prvom snu klijent čezne da bude preplavljen “drugim”, da se konačno prepusti. U drugom snu klijent čezne da se “proširi” na druge i tako ostvari jedinstvo. No u terapiji klijent konačno može izreći svoje fantazije, podijeliti ih s terapeutom i tako ih osvijestiti.

Možda sada bolje razumijemo razloge potiskivanja vlastite i tuđe idealne slike snage i savršenstva. Nema sumnje, osoba koja potiskuje osiromašena je za sve osjećaje i afekte koji joj pripadaju. Doživljaj niskog samopoštovanja, depresija, strah i panika samo su neke od posljedica takvog potiskivanja.

 

Idealizacija

Heinz Kohut idealizaciju opisuje kao psihološki mehanizam kojim dijete nastavlja zamišljenu povezanost s majkom koja se prekinula s pupčanom vrpcom. Idealizacijom dijete u svojoj fantaziji nastavlja boravak u rajskom prostoru majčinog tijela. Možemo reći – svako rođenje uvijek dolazi prerano, dijete ne posjeduje psihološke mehanizme kojima bi se samo osjećalo cjelinom. Fantazijom u kojem je dijete dijelom svoje savršene majke ono se s njom povezuje, čime povezuje i samo sebe. To je tzv. primarna idealizacija, urođeni fenomen bez kojeg dijete ne može organizirati svoju osobnost. (Francuski psiholozi u tom nedostatku primarne povezanosti s majkom vide uzrok za problem autizma. S druge strane, američki psiholozi kritiziraju tu teoriju. Oni autizam liječe lijekovima i operacijom, dok Francuzi liječe uživljavanjem, empatijom i razumijevanjem.)

Sekundama idealizacija, kako je vidi Kohut, nastaje u starijoj dobi kada obitelj i društvo naglo povuku svoju empatiju i razumijevanje, sve ono što nazivamo zrcaljenjem. Kao što već znamo, Kohut tvrdi kako se osobnost organizira na dva pola, oko dječjih ambicija i oko dječjih ideala. Po Kohutu, takva dvostruka organizacija smanjuje rizik od fragmentacije. Ako nas okolina liši naših ideala, ako se naglo razočaramo u ljude kojima smo se prije divili, ostaju nam naše ambicije. Slično tome, ako nas okolina liši naših ambicija, ako nam se prestane diviti, mi istog trena počinjemo idealizirati ljude oko nas. Zato svaka religija svijeta od vjernika traži da odustane od sebe, da se proglasi neadekvatnim, kako bi se idealizacija jače pokrenula.

 

Štokholmski sindrom

Možda je najbolji primjer sekundarne idealizacije – Štokholmski sindrom, fenomen kada žrtva idealizira svog zlostavljača. Ime mu je dao švedski psihijatar Nils Bejerot. Tako je 1973. godine, Jan Olsson, kriminalac na uvjetnoj slobodi, pokušao orobiti Kreditnu banku, najveću banku u Stockholmu. Pri tome je oteo četiri zaposlenika banke, tri žene i muškarca, da mu posluže kao taoci. Talačka je kriza trajala šest dana uz česte prijetnje eksplozijom. Kada su naposljetku taoci oslobođeni, ni jedan nije želio svjedočiti protiv svojih zlostavljača. Upravo suprotno, bivši su taoci sada počeli skupljati novac za obranu kriminalca.

Kada osobi oduzmemo dostojanstvo i samopoštovanje oko kojeg se do tada organizirala, ona nema izbora nego da osjećaj cjelovitosti, sav sjaj i blještavilo dodijeli nekome drugome. Bez obzira je li to drugi zaslužio ili ne, bez obzira postoji li drugi ili ne. Možemo pretpostaviti kako će se idealizacija kao kolektivni fenomen pokrenuti nakon većih društvenih kriza poput ratova i drugih katastrofa. Tada idealizacija znači regresiju na raniju, arhaičnu razvojnu fazu kada nas je još bilo. Tako idealizacija, zaljubljenost ili religiozni osjećaj uvijek označavaju krizu pojedinca i društva. To je društvo izgubilo temeljno povjerenje u ljudsku empatiju i sada se od fragmentacije štiti mistikom i metafizikom.

 

Kroz psihozu do mudrosti

Psihoanaliza, posebno psihologija osobnosti, vjeruje kako se do duševnog zdravlja dolazi kroz pokretanje nesvjesnih fantazija. Naše je iskustvo kako u takvoj terapiji klijent regresiju ostvaruje veoma brzo, već nakon nekoliko razgovora. No takvo je pokretanje nesvjesnog često i oblik psihoze jer klijent mora doživjeti regresiju u ranije razvojne faze kada je još bio dijelom svoje majke.
Dubina regresije označava i dubinu promjene.

Međutim, i prije psihoanalize, ljudi svih vremena, sa svih kontinenata, našli su načina kako da pokrenu regresiju i vrate se u stanje jedinstva.

Na primjer, kulture istočnih naroda nastoje u učeniku pokrenuti regresiju u ranije faze kroz neprikosnoveni autoritet. Za učenika tamo učitelj, guru ili majstor nije samo savršeno ljudsko biće, već je – polubog, biće s posebnim moćima koje nije ograničeno vremenom i prostorom. Legendarne priče o učiteljima budizma i zen budizma u kojima su oni iznad zemaljskih, prirodnih zakona, govore nam o dubokoj, neki puta i psihotičnoj idealizaciji. Vjerujemo kako ti učitelji imaju razloga pokrenuti i zadržati čak i psihotičnu idealizaciju kroz dugi niz godina, kako bi stvorili duboku promjenu u svom učeniku. Zato kažemo kako dubina regresije i idealizacije određuje kasniju zrelost ili mudrost.
(Jasno, ako učenik svoju regresije ili psihozu jednom dekonstruira.)

Mnoge tzv. autohtone kulture, poput Navajo indijanaca ili nekih drugih plemena svih kontinenata, tvrde kako se do mudrosti stiže kroz psihozu, kroz ludilo. Regresija na arhaične razine osobnosti, postiže se tamo korištenjem halucinogenih tvari, osamljivanjem, izolacijom od društva, teškim fizičkim i psihičkim naporima.

Lakota (Sioux) indijanci tako prolaze ritual poznat kao Ples sunca (Sundance). U ritualu oni se izlažu strahovitim fizičkim naporima, osjećaju toliku bol da nakon četiri dana koliko traje ritual, posve zaborave na realni svijet. (Oni četiri dana vise obješeni o vlastitu kožu koja se pomalo otkida od kostiju.) Posljedica je rituala doživljaj jedinstva s bogom, gdje nestaju sve razlike i granice koje ih razdvajaju. To iskustvo tada zaista i jest – Mi smo jedno!
(Ta se metoda “prosvjetljenja” prije nekoliko godina pojavila i u našoj zemlji.)
Slično tome, muslimani, hindusi i mnogi drugi narodi imaju običaj jednom u godini svoje tijelo izlagati velikim bolovima, probadati se, ili kao Sioux indijanci, visiti o vlastitoj koži. Oni koji izdrže takvo mučenje zaista postižu drugo stanje svijesti – ‘jedinstvo s apsolutom”.
(Tako i kršćani ostvaruju mističnu ekstazu jedinstva kroz bdjenje ili post, a neki i kroz patnju. Kršćanska sekta koja je odabrala trapljenje kao put do jedinstva poznata je i po siru kojeg u slobodno vrijeme prave – trapist.)

Neki drugi narodi koriste prirodne ili sintetičke kemijske tvari kojima postižu mističnu ekstazu jedinstva. Šamani iz Laponije u tu svrhu koriste gljivu muharu, indijanci Sjeverne Amerike kaktus pejotl ili meskalin, dok se u našim krajevima upotrebljavaju prirodni halucinogeni – mak, marihuana, ili oni sintetički – varijante LSD-a.

Tibetanski se mistici zazidaju u male špilje kako bi postigli posvemašnju izolaciju od svijeta. Nakon desetak godina oni dožive prisutnost Buddhe s kojim postaju jedno. U našim je krajevima popularan tzv. Sensory Deprivation Tank, zvučno izolirana kada s toplom vodom u kojoj se, uslijed odvojenosti od svijeta, halucinacije postižu već za par sati.

(Vjerujemo kako ne postoji vjerski vođa koji u izolaciji nije proveo neko vrijeme)

No bez obzira na oblik ili dubinu regresije, smisao je idealizacije – transformacija, preobražaj psihoze u odraslu osobnost. Tada se sav sjaj i blještavilo, sva cjelovitost koju smo prije projicirali u idealnu sliku božanskog, vraća natrag, mi je pounutrujemo. Stoga to Kohut naziva – preobražujuće pounutrenje ili transmutirajuća internalizacija, još jedan naziv za dekonstrukciju.

 

Dekonstrukcija božanskog

Dekonstrukcija se obično upotrebljava za analizu teksta kada proučavamo odnos između riječi i rečenice, dijela i cjeline. Naše bivanje u svijetu također je odnos između dijela i cjeline. Neki smo puta mi autor teksta, a neki puta smo riječ koju piše netko drugi. Neki puta mi dajemo značenje svijetu, a neki puta svijet tumači nas. Mistika vjeruje kako nas određuje, kako nas piše neko više biće. Metafizika vjeruje kako se određujemo sami, logikom. U oba slučaja nedostaje doživljaj, osjećaji.

Društvo tradicije, temeljeno na idealizaciji i identifikaciji, gdje se “prave vrijednosti” prenose s generacije na generaciju tako je istovremeno društvo ljudi bez doživljaja, osjećaja i afekata. S druge strane, u autentičnom društvu ljudi koji slobodno misle i osjećaju, tradicija nije moguća.

U tom svjetlu možemo razumjeti i razliku između morala i etike, kao razliku između ponašanja i doživljaja. Moral možemo odrediti kao skup pravila koja određuju naše ponašanje prema drugima. Moral uvijek dolazi izvana, od nas se očekuje da se s autoritetom, s pravilima poistovjetimo. S druge strane, etika je naš doživljaj druge osobe, točnije, naša spoznaja njene ograničenosti i smrtnosti, bez čega ne bi osjetili sućut i krivnju. Možemo reći kako je religija skup rituala kojima se etika preobražava u moral. Svaka religija ima skup rituala kojima nastoji smanjiti ili potisnuti osjećaj krivnje. Mi vjerujemo kako je to pogrešan put jer nas odgovornost, savjest i krivnja povezuju s drugom osobom.
Dekonstrukcija je suprotan proces. Tamo se skup pravila, tzv. “moralne vrijednosti” ili “prave vrijednosti”, tzv. “Prirodni Zakon”, dekonstruiraju sve dok ne ostane ništa osim našeg doživljaja druge osobe i naše odgovornosti prema njoj. Ta se odgovornost i krivnja ne može umanjiti nikakvim “oprostom grijeha”. (Kao što znamo, fenomenološka redukcija, Epoche, nastoji dekonstruirati sve osim čistog doživljaja. To je smrt morala, ali rođenje etike. )

Vjeruje se kako mistika i religija pružaju nadu. Ako se sada osjećamo fragmentirano, depresivno, izgubljeno, postoji nada kako će u budućnosti biti bolje. No je li nam uopće potrebna nada? Nada je potrebna u svijetu bez ljudi gdje nemamo s kime podijeliti svoju patnju. U svijetu ljudi nada nije potrebna jer svoje osjećaje tuge i očaja možemo dijeliti. Tom svijetu nije potrebna religija kao izvor nade, jer ovdje svoju ograničenost, svoju smrtnost možemo prihvatiti.
Nada treba svijetu u kojem se osjećaji ne dijele.

Rekli smo već kako je dekonstrukcija oblik analize prijenosa, analiza onih uloga kojima održavamo ideju odnosa. Dekonstrukcija nije tehnika ni metoda jer ne postoji tehnika ili metoda kojom ćemo uvjeriti osobu kako je njena fantazija lažna, kako ne postoji “Prirodni zakon” ili “Božje oko”. Dekonstrukcija je prostor tugovanja i žalovanja gdje sa svijetom dijelimo bolnu spoznaju vlastite i tuđe ograničenosti i smrtnosti. Za dekonstrukciju je dovoljno osigurati takav prostor povjerenja i empatije, i savršene slike nas i drugih pomalo će se preobraziti u osjećaje.

 

Psihoterapija

Možemo reći kako su regresija i idealizacija u psihoanalizi samo blijedi odraz duboke regresije koju tisućama godina ostvaruju vjernici svih religija svijeta. Rijetki su psihoanalitičari koji bi svog klijenta poslali na tako dalek i nesiguran put. Ipak, vjerujemo da hrabar i odlučan terapeut koji se usudi pokrenuti takve “psihotične idealizacije” može liječiti i “neizlječive” slučajeve psihoze i shizofrenije. Takav bi psihijatar/svećenik/guru trebao djelovati magično, sveznajuće, mistično, ali bi istovremeno trebao biti i svjestan svoje ljudske ograničenosti i smrtnosti. Na žalost, psihijatri su svjesni svoje ograničenosti pa ne stvaraju duboku regresiju, dok gurui, svećenici i šamani nisu svjesni svoje ograničenosti i smrtnosti pa njihovi klijenti nikada i ne izađu iz regresije.

Psihoterapija nije samo pokretanje nesvjesnog i idealizacije već je istovremeno i prostor tugovanja za izgubljenim rajem. Psihoterapeut nije samo osoba koju se idealizira, već je istovremeno i osoba na koju se ljuti i s kojom se tuguje za izgubljenim idealom.

Dekonstrukcija idealne slike završena je kada objekt kojeg smo prije idealizirati doživimo ograničenim i smrtnim. Tu spoznaju uvijek prati briga i sućut koju nije moguće osjetiti prema božanskom već samo prema ljudskom.

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Filozofija u psihologiji , , , , , , ,