Dekonstrukcija i prijateljstvo – Jacques Derrida

studeni 10, 2017

Dekonstrukcija i prijateljstvo – Jacques Derrida

 

 

“To have a friend: to keep him. To follow him with your eyes. Still to see him when he is no longer there and to try to know, listen to, or read him when you know that you will see him no longer—and that is to cry….”
Jacques Derrida

 

Svatko žudi za tumačenjem, ali ga se istovremeno i užasava. Tumačenje može biti i zlonamjerno, ono nas može stvoriti, ali može nas i uništiti. Francuski filozof Jacques Derrida govori o književnosti i tumačenju književnog djela, ali jednako tako govori u o prijateljstvu i tumačenju ljudskih odnosa. Psihoanaliza i filozofija slažu se u jednom – tumačenje je neizbježno, mi trebamo drugu osobu da nas vidi, da nas odredi, da nas protumači. No doživljaj drugog čovjeka ne dolazi s rođenjem. Trebaju proći i godine da dijete otkrije kako osim njega u svemiru postoji još jedno živo biće, jedan drugi um i tijelo. Trebaju godine da se otkrije Drugi!
Razvoj djeteta, odrastanje, baš kao i svaka psihoterapija ili ljudski odnos, uvijek prolazi tri faze: Suvremena psihoterapija ih naziva ovako: jedinstvo i identifikacija s majkom, razočaranje i odvajanje od majke te otkriće majke kao zasebnog bića i povratak majci kao prijatelju.

Filozof Jacques Derrida to stvaranje Drugosti tumači na svoj način, koristeći svoje nazive. Već spomenute tri faze tada izgledaju ovako: metafizička faza, faza dekonstrukcije te faza žalovanja i otkrića Drugosti.

Između tumačenja Jacquesa Derride i onog suvremene psihoterapije vidimo mnoge sličnosti, one su tema ovog teksta.

 

Metafizika

Metafiziku možemo odrediti kao granu filozofije koja se bavi temeljnim načelima realnosti. Metafizika postavlja pitanje – Kako realnost stvarno izgleda, što trebamo učiniti da otkrijemo istinu, kako izgleda savršeni svijet ideja?

Svijet metafizike nije potrebno tumačiti jer postoji samo jedno tumačenje, on je određen samim sobom, nepogrešiv je i nepromjenjiv. Stoga je odnos između elemenata svijeta, između onoga koji tumači i tumačenog, označitelja i označenog, uvijek apsolutan i nepromjenjiv, neovisan o kontekstu. U metafizičkom svemiru, onog koji određuje i tumači druge tako nepogrešivo i nepromjenjivo, Derrida naziva – transcendentni označitelj. On vidi sve, njega nitko. Psihoanaliza nam govori kako svaki čovjek, svjesno ili nesvjesno, žudi za time da bude protumačen, označen, pročitan, stoga je potraga za transcendentnim označiteljem temeljni ljudski motiv. Bogu, kralju, ocu ili psihijatru dajemo moć da nas odrede, pročitaju, protumače. Nama je potrebna tuđa perspektiva, drugo viđenje.

No, kao što svi znamo, tuđa perspektiva nije dovoljna – nas određuje dijalog, simetričan odnos. U svijetu metafizike takav simetričan odnos nije moguć. Tamo smo određeni autoritetom, on nas stavlja u kontekst, pri čemu nam ne dopušta da i mi njega odredimo, da ga stavimo u kontekst. Tako židovska riječ Jahve znači – Onaj koji samog sebe određuje. Time što ne dopušta određenje ni kontekst, što je uvijek označitelj, a nikada označeni, uvijek tumač, a nikada tumačeni, on sebe stavlja na vrh i početak hijerarhije. Takvu hijerarhiju Derrida naziva – zlonamjernom hijerarhijom. Onaj tko je već patio zbog nepravde vezane uz šovinizam, rasizam, fašizam, kolonijalizam, specizam, nacionalizam, dobro zna što je zlonamjerna hijerarhija. (Specizam, taj centrizam humanog, može nam pojasniti zašto je za Heideggera i Derridu čak i humanizam metafizika.)

Možemo se upitati, što je metafizika u svijetu psihoterapije, kako psihološki tumačiti metafiziku?
Metafizika je – Majka. Točnije, metafizika je povratak Majci, onom transcendentnom označitelju od kojeg sve potiče.

Zašto nam se simbol moći obično prikazuje kao muška figura? Možemo odgovoriti kako nije uvijek bilo tako, kako su stara božanstva uglavnom ženskog spola, te kako strah od svemoćne majke vodi prema potiskivanju femininog u drugi plan. Ukratko, žena je u drugom planu ne zbog svojih slabosti već zbog svoje moći. Tako Derrida filozofiju Jacquesa Lacana u kojoj je temeljni simbol moći transcendentni označitelj – falus, smatra pogrešnom. On je naziva – falogocentrizmom, još jednom metafizičkom hijerarhijom koju treba dekonstruirati. Psihoanalitičar Bracha Ettinger predlaže alternativu, to je Matrixial Borderspace, matrica/majka kao označitelj.

Metafizika je Majka od koje svi potičemo i u koju se svi sklanjamo u trenucima krize. Stoga filozof hermeneutike Wilhelm Dilthey, kaže kako je metafizika – sklonište od spoznaje tragičnosti života. Pred spoznajom vlastite konačnosti, vlastite smrtnosti, te velike tragedije, svi se sklanjamo u vječni i neuništivi svemir metafizike, bez obzira bila to religija, znanost ili neka treća Majka. Zaista, u trenucima krize, kada ne možemo prihvatiti vlastitu bespomoćnost i ranjivost, svatko će potražiti vlastito metafizičko utočište kao spas od raspada i fragmentacije.
Takvo je tumačenje metafizike kasnije preuzeo filozof Martin Heidegger, a još kasnije i Jacques Derrida.

Mora li jedini označitelj koji nas određuje uvijek biti metafizički transcendentni označitelj? Početkom dvadesetog stoljeća filozof fenomenologije Husserl pokazao je kako naš označitelj može biti i drugo ljudsko biće. Time je u filozofiju uveo pojmove empatije i intersubjektivnosti. Intersubjektivnost, kao način određenja i tumačenja ljudskog bića, od one se metafizičke razlikuje po tome što je simetrična, izvan svake hijerarhije, podložna je pogrešci, znači ljudska.

 

Dekonstrukcija

Dekonstrukcija je postupak kojim Derrida nastoji narušiti cjelovitost nekog teksta kako bi ga otvorio za nova tumačenja. On to postiže analizom teksta, tražeći pukotine u formi, nelogičnosti u sadržaju, pogreške u strukturi. Svaki tekst sadrži riječi koje označavaju oblik hijerarhije ili binarne opozicije. To su metafizičke pukotine u cjelini teksta koje vode urušavanju teksta, njegovoj fragmentaciji.

Na primjer rečenica – “Ona je živjela samo noću”, u sebi sadrži dvije takve binarne opozicije. Riječ Ona određena je svojom binarnom opozicijom, a to je riječ On. Što je s onima koji su između te binarnosti spolova ili onima koji su izvan te binarnosti? Riječ On često označava centar, a riječ Ona obično marginu. Nije li to oblik hijerarhije, logocentrizma, točnije falogocentrizma?

U psihoterapiji bi tako klijent mogao izjaviti – “Moja je majka vještica!” Tu rečenicu terapeut može dekonstruirati tako da po Derridinom savjetu otkrije binarne opozicije i hijerarhije kojih ovdje ima na pretek. (No ne smijemo zaboraviti kako uspjeh terapije ne ovisi toliko o vještini dekonstrukcije terapeuta, koliko o tome kakva je on osobnost.)

Po Derridi svaka se jezična struktura može dekonstruirati, nema apsolutnih, nepromjenjivih struktura i tumačenja. Stoga on pripada filozofiji poststrukturalizma. Strukturalizam, s druge strane, vjeruje kako postoje skrivena značenja koje treba otkriti. Freudova psihoanaliza tako pripada filozofiji strukturalizma. Po Freudu, negdje je u nesvjesnom skriveno pravo značenje simptoma, snova, omaški i sličnog. Freudova se terapija tako temelji na osvještavanju nesvjesnog kako bi se otkrio pravi smisao (Edipov kompleks). Suprotno tome, psihologija osobnosti i intersubjektivnost pripadaju filozofiji poststrukturalizma po tome što se temelje na dekonstrukciji, spoznaji kako je svaka struktura, značenje i smisao unutar ljudske psihe ipak samo metafizika, odnosno iluzija. Cilj je takve postmoderne psihoanalize dekonstruirati svaku ideju strukture kako bi se stvorila praznina u kojoj se pojavljuje Drugi. Ili kako ga Derrida i Levinas nazivaju – Sveti Drugi.
Majstor zen budizma bi rekao kako moramo isprazniti čašu da bi je ispunili novim sadržajem.

(Možda je prvi terapeut dekonstruktivist – Donald Winnicott. Njegova misao – Ne postoji takva stvar kao što je dijete!, kaže kako ne postoji ni takva stvar kao što je Majka. Oboje postoje isključivo u odnosu koji se temelji na binarnosti i hijerarhiji.)

Majku ćemo dekonstruirati spoznajom kako smo od nje odvojeni vremenom i prostorom. Sitne pukotine u metafizici majčine prisutnosti, u našem jedinstvu s njom, vode nas prema konačnoj dekonstrukciji. Dekonstrukcija je tako potraga za pukotinama u prostoru i vremenu u našem odnosu s Majkom. Taj mehanizam pukotina, sitnih razlika, Derrida naziva – Differânce. Differânce nastaje spojem riječi differ i defer, koje označavaju pomak u prostoru i vremenu. Između nas i Majke postoji prostorna udaljenost, ali smo od nje i vremenski odvojeni. (Freud bi tu odgodu našeg stapanja s majkom nazvao – sublimacija.)

Smisao je dekonstrukcije – sućut. Nije moguće suosjećati s bezgraničnim i neranjivim bićem. Dijete ne vidi majčina ograničenja, njih ne smije biti, stoga nije ni sposobno pružiti sućut. Bešćutna odrasla osoba uvijek označava dijete zarobljeno u tijelu odrasloga.

(Svakako je najveća poznata dekonstrukcija ona starozavjetnog boga Jahve u Isusa Krista. Jahve u nama neće stvoriti doživljaj sućuti, on je iznad patnje. Isus, dekonstruirani Jahve, svakako hoće. Na žalost, ta se dekonstrukcija zaustavila na pola puta. Još uvijek čekamo novog mesiju, dovoljno hrabrog da nikada ne uskrsne i tim činom zauvijek dekonstruira svaku metafiziku!)

 

Otkriće Drugosti

Derrida kaže kako se filozofijom od njenih početaka sve do danas provlači tema prisutnosti. Time želi reći da sva filozofija vjeruje kako Drugog možemo sresti tek kada je prisutan, kada je ovdje i sada. Baš suprotno, kaže Derrida, mi Drugoga otkrivamo tek u njegovoj odsutnosti. Tek kada “ubijemo”, dekonstruiramo Majku, ona je zaista prisutna, ovaj puta u ljudskom obličju. Svi znamo kako nam rastanak ili gubitak prijatelja, roditelja, partnera, može pomoći da ga zaista vidimo, možda po prvi puta. Prije smrti, doslovne ili metaforičke, druga osoba ne posjeduje toliko cjelovitosti, toliko svetosti, kao kad je odsutna. Tek nakon svoje smrti druga osoba postaje “radikalno druga” (alterity). Kako kaže Derrida – Svaki je Drugi svakim svojim djelićem drugačiji. Ukratko, tek nakon “smrti” druga osoba postaje – Sveti Drugi. A samo sveta, cjelovita osoba i nas iscjeljuje. To je smisao dekonstrukcije.

Majka kao metafizičko biće nije zaista prisutna. Dekonstrukcija je mehanizam kojim metafizičku prisutnost pretvaramo u realnu.

 

Primjer iz života

Tanja, djevojka od tridesetak godina, promijenila je već desetak psihoterapija i toliko psihoterapeuta, no ipak nije odustala od želje da riješi svoj problem. Terapeuti su uglavnom davali slične dijagnoze – borderline, granični poremećaj osobnosti. Nije bilo teško zamisliti razloge. Tanja je bila veoma glasna djevojka, oblačila se u fluorescentne haljine, uvijek egzotičnih frizura. Borila se za prava životinja, djece, manjina, bila je aktivistica, uvijek prisutna na skupovima protiv “nepravednog sustava”. Imala je mnoštvo prijatelja i poznanika, eksperimentirala je s poliandrijom i homoseksualnosti. Čitala je knjige o teorijama zavjere i gledala emisije o parapsihologiji. No to nije bio njen problem, na terapiju se javila nakon nekoliko pokušaja samoubojstva.
Po njenim riječima – Život nije imao smisla, zašto onda živjeti?

Prošla je mnoge terapije, no nakon prvog oduševljenja uvijek bi izgubila interes. Tako se i sada oduševila psihologijom osobnosti, to je postala najvažnija stvar na svijetu. Njeno je oduševljenje imalo znakove vjerskog fanatizma. Po Tanjinim riječima – To je psihologija koja će spasiti svijet!

Terapeut je došao u iskušenje pokazati Tanji kako se radi o idealizaciji, oduševljenju koje će ubrzo proći. No u razgovoru je saznao kako su bivši terapeuti već objasnili Tanji da pretjerano oduševljenje nije dobro. “Ja sam ja, a ti si ti!”, znala je često čuti. Govorili su joj kako treba biti svoja, ne povoditi se za drugima, kako treba biti u realnosti, a ne u svijetu fantazija, treba paziti na granice. I trenutni je terapeut, svjestan kako Tanja pomalo postaje djetetom, došao u iskušenje zaustaviti dalju regresiju u taj svijet djetinjstva.
No ipak to nije učinio.

Tako je Tanja postala vjernicom psihologije osobnosti, a njen terapeut glavnim svećenikom. No, kao što se terapeut i nadao, niti jednom nije doživjela psihotični slom ili želju za samoubojstvom. Nakon dvije godine otkrila je kako psihologija osobnosti ima svoje nasljednike koji spominju ograničenja i pogreške izvorne teorije. Tada se prvi puta razočarala u svoje ideale, bilo joj je teško, ali ne toliko da bi izgubila vjeru. Kasnije je otkrila kako je i Heinz Kohut, osnivač psihologije sebstva, imao svojih karakternih slabosti. Usprkos svim razočaranjima, Tanja ih je mogla prihvatiti, afektivno odreagirati, pri čemu nije odustala od svojih ideala. Nakon nekoliko godina upisala je tečaj jedne drugačije vrste psihoterapije koji se baš tih godina održavao u njenom gradu, a kojeg je i završila. Na kraju je upoznala muškarca u kojem je vidjela mnoštvo ograničenja, ali s kojim se mogla povezati. Pomisao na samoubojstvo konačno je nestala. Život je ponovo dobio smisao.

Što je pomoglo Tanji? Možda situacija u kojoj je konačno mogla obitavati u prostorima metafizičkog, ili što je pronašla svoj transcendentni označitelj? Ne, upravo suprotno, Tanji je pomogla dekonstrukcija njenih metafizičkih fantazija koje je do tada posve poricala. Roditelji su je veoma rano razočarali, nije ih mogla poštovati, tako da je uvijek tražila ideale.
(To što Tanja nije imala ideale i što nije nikoga poštovala ne znači da je bila slobodna, upravo suprotno. Kohut je već prije pola stoljeća primijetio kako se osobi koja svoj superego poriče on pretvara u strogi i kritički superego, u tzv. unutrašnjeg progonitelja ili sabotera.)

Na žalost, do svoje tridesete godine Tanja nije pronašla nikoga vrijednog divljenja, nikoga kome bi se mogla do kraja predati, a baš je za time najviše čeznula. No kada je osjetila oduševljenje za svijet psihologije, taj oblik religioznog osjećaja, konačno je došla u dodir s dubljim slojevima svoje osobnosti.
(U vezi s time Kohut često govori kako terapeut koji već na početku terapije kaže klijentu – Ja nisam vaš otac!, čini veliku pogrešku. Nakon tih riječi psihoterapija se pretvara u površno, blijedo iskustvo, zatvoreno za dublje slojeve osobnosti. Osim toga, kao što već znamo, dekonstrukcija, ili kako ju psihologija osobnosti naziva – optimalna frustracija, stvara promjenu samo ako se odvija veoma sporo, godinama. Nagla, iznenadna dekonstrukcija, odnosno traumatska frustracija, vodi osobu još dublje u metafiziku gdje može proživjeti i čitav život.)

Tanja je tako konačno mogla osjetiti i doživjeti svoju potrebu za idealnim, metafizičkim, transcendentnim vođom. No kada je to priznala, sebi i drugima, vrhovni se svećenik preobrazio u običnog čovjeka. Žalovanje za izgubljenim svijetom savršenstva trajalo je godinama, ali se na kraju pretvorilo u trajno prijateljstvo.

“To have a friend, to look at him, to follow him with your eyes, to admire him in friendship, is to know in a more intense way, already injured, always insistent, and more and more unforgettable, that one of the two of you will inevitably see the other die…”
Jacques Derrida

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , ,
7 Comments
  1. Nagla, iznenadna dekonstrukcija, odnosno traumatska frustracija, vodi osobu još dublje u metafiziku gdje može proživjeti i čitav život.)

    Hvala.Odlican rekst

    • Hvala!
      To se može odnositi i na psihoterapiju za koju Kohut kaže sljedeće – Terapeut u svojoj interpretaciji nikada ne smije biti namjerno grub i neempatičan. Koliko god on empatije pružio svom klijentu to ja samo mali dio njegovih stvarnih potreba. Ne postoji opasnost da terapeut ikada bude previše empatičan.
      Nema sumnje, to se odnosi i na roditelje.

  2. Odlično objašnjeno, možete li molim Vas navesti literaturu u kojoj je opširnije prikazana dekonstrukcija u psihoterapiji? Htjela sam također pitati ako dekonstrukcija nastoji sve dekonstruirati, ne podliježe li u jednom trenutku i sama tom procesu? Što ostaje nakon dekonstruiranja dekonstrukcije?

    • Stvarno postoji zabrinutost da se mehanizam dekonstrukcije krivo tumači što tada vodi u negaciju samog smisla života i svih temeljnih vrijednosti koje poznajemo. No ako se, makar i kraće vrijeme, bavimo Derridom, (postkonstruktivizmom i postmodernizmom), ubrzo otkrivamo kako dekonstrukcija nema za cilj negaciju, nego upravo suprotno, afirmaciju.

      Ukratko – dekonstrukcija nije nihilizam!

      Ono što se dekonstruira uvijek je lažna osobnost, ono što Winnicott naziva – lažni self. Namjera je napraviti prostora za susret s pravom, autentičnom osobnosti, s Dugim, nikako za obitavanje u prostoru emotivnog vakuuma.
      Taj nesporazum u tumačenju dekonstrukcije sličan je nesporazumu u tumačenju zen budizma. Cilj i smisao zena je sućut prema svim živim bićima, nikako dekonstrukcija sveg živog. Na žalost, zen se često krivo tumači kao hladna mentalna disciplina udaljena od svih osjećaja. Posve je suprotno.
      Dekonstrukcija i differânce za svoj cilj imaju prijateljstvo i ljubav.

      Dekonstrukcije se najviše boji osoba lažne osobnosti, ona koje zapravo i nema, koja svoj identitet određuje hvatajući se za razne metafizike poput nacionalizma, religije, spola, obitelji i drugih iluzija. Strah da će ostati bez jedinog što ju drži na okupu, iluzije osobnosti, tjera takvu osobu natrag u tradiciju, najveću metafiziku koju znamo.
      Ovih dana i godina svjedoci smo kako taj strah našu zemlju vodi natrag u tradiciju, u srednji vijek. To se uvijek postiže zabranom drugosti i drugačijeg, oduzimanjem prava manjinama, sve u ime jedne Velike Istine.

      Dekonstrukcija je uvijek borba za pravo na različitost. Pravo žene da raspolaže svojim tijelom, pravo osobe na izbor vlastitog spola, pravo na određenje obitelji, sve je to dekonstrukcija lažnog identiteta koja ovih dana izaziva smrtni strah u velikom broju naših sugrađana.

      U psihoterapiji se dekonstrukcija obično naziva – analiza prijenosa ili transfera. Smatra se da je prijenos ili transfer ostatak metafizike ranog djetinjstva kada su dijete i majka bili jedno. To svakako nije ljubav, pa možemo reći kako i analiza prijenosa za svoj cilj ima prijateljstvo i ljubav.

      U svijetu suvremene psihoanalize, dekonstrukcijom, odnosno postmodernizmom i poststrukturalizmom u psihoterapiji, bave se Donna Orange, Robert Stolorow i George Atwood, nasljednici Heinza Kohuta.

  3. Zahvaljujem na pojašnjenju i informaciji 🙂

  4. Ako biste imali vremena, molim vas, da mi objasnite sličnosti i razlike između suvremene psihoterapije (Derride) i teorije Lacana?
    Vidim da i Lacan spominje svoje tri faze odnosa tj. tri registra, a u simboličkom registru također i označitelja (Drugog), ali ne vidim nigdje dekonstrukciju i mogućnost da se dođe do Realnog. Hvala

    • Dekonstrukcija se kod Lacana ni malo ne razlikuje od pojma dekonstrukcije u bilo kojoj drugoj školi psihoterapije, od Freuda do Stolorowa. Uvijek se radi o tri razine organizacije iskustva, tri ontološka registra. Kod Lacana su to imaginarno, simboličko ili realno pa se često kaže kako se susretom imaginarnog sa simboličkim stvara realno. Na ovim stranicama za imaginarno obično koristim pojmove metafizičko, simbiotičko, attachement, ideja odnosa, prijenos, transfer i slično. Za realno kostim riječi attunement, usklađenost, epoche, autentično, tjelesno, Dasein i slično. Za susret imaginarnog sa simboličkim koristim pojmove razočaranje, dekonstrukcija, differânce, trauma, sublimacija, transmutirajuća internalizacija i slično.

      Što se zapravo događa pokušat ću ilustrirati pričom iz svijeta zen budizma:
      U zen samostanu mladi zen učenik svima tumači kako život nema smisla jer ništa nije stvarno. Sve je iluzija, sve je fantazija, nema ničega realnog za što bi se čovjek uhvatio pa je posve svejedno čime se bavi i kako živi. Sve je san!
      Dolazi zen učitelj i tresne učeniku teški šamar! Još govori zbunjenom učeniku – Reci mi je li ova šamarčina san?
      Ne te riječi učenik doživi satori, prosvjetljenje.

      Ta priča govori o tri ontološka registra. To su imaginarni svijet učenikovih fantazija, učiteljev šamar kao simbol moći koji razara, dekonstruira imaginarno te satori, svijet realnog u kojem slike i riječi nemaju snagu.

      Na žalost, kako ja to vidim, Lacan je posve zaboravio na onu intersubjektivnu, empatičnu dimenziju dekonstrukcije i svakog odnosa, tako da njegova psihoterapija često radi više štete nego koristi. On je pokušao empatiju nadomjestiti matematičkim formulama, što je posve nemoguće.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.