Dekonstrukcija i depresija – Martin Heidegger

prosinac 8, 2017

Dekonstrukcija i depresija – Martin Heidegger

 

 

 

Depresiju svatko doživljava na svoj način, a ipak svi znamo o čemu se radi. Svi poznajemo to neugodno stanje kada nas svijet pregazi, kada nas svladaju oni Drugi. Od Drugih se, od svijeta, tada skrivamo u kući ispod pokrivača ili na nekom drugom sigurnom mjestu. Čekamo da se snaga vrati, da se prestanemo skrivati i opet krenemo u svijet. Na žalost, znamo ljude kojima se snaga nikada ne vrati. Oni vječno borave u prostorima sumraka i tame, štite se tako od okrutnog svijeta koji zaista i nema dovoljno empatije za sve ljude.

Depresiju možemo odrediti fenomenološki kao doživljaj odvojenosti od svijeta, kao iskustvo bivanja u vlastitom zatvorenom svemiru u koji ne prodire ništa, ni stvari ni ljudi. Vanjski nam je svijet tada posve beznačajan, ne postoji. Pored toga, depresivna se osoba osjeća bespomoćno kao da ne može ništa učiniti, njene se mogućnosti za akciju smanjuju. Na kraju, vrijeme i prostor postaju drugačiji, sužavaju se na – ovdje i sada. Budućnost više ne postoji, što je slično doživljaju svijeta trogodišnjeg djeteta.

Možemo li povezati te tri pojave, iskustvo plošnosti i površnosti svijeta, osjećaj bespomoćnosti, te doživljaj sužavanja vremena i prostora u depresiji? Možemo li povezati iskustvo depresije s filozofijom Martina Heideggera?

Tema je ovog članka kritika modernog društva koje, s naglaskom na autonomiju subjektivnosti, stvara novu metafiziku i time tjera čovjeka iz njegovog doma. Čovjek odvojen od svojih korijena, izoliran od svijeta, bačen je u depresiju i tjeskobu. Destrukcija ili dekonstrukcija metafizike koju predlaže Heidegger ukida iluziju subjektivnosti i otvara prostor za autentični susret sa svijetom, kojeg poznajemo pod imenom – ontologija intersubjektivnosti.

Metafizika

Pokušaj filozofa Renea Descartesa da potvrdi svoju subjektivnost, da obrani svoj ego od raspada, od sigurne smrti, uspio je preko svake mjere. Descartes je društvo uveo u moderno doba gdje se posjedovanje vlastite osobnosti slobodne od vanjskih utjecaja, smatra najvećim uspjehom.

Kartezijanska metafizika osobnost zatvara unutar svoje “mislim dakle jesam” pozicije, a do vanjskog se svijeta dolazi tek posredno, kroz njegove reprezentacije. Izravan susret sa svijetom, s Drugim, više nije moguć. Iako znamo što je subjekt, ne zanima nas njegovo iskustvo, niti priroda njegove egzistencije. Subjekt promatramo s udaljenosti. Time što se udaljio od vanjskog svijeta, moderni je čovjek napustio svoj dom, svoje utočište, i tako postao beskućnik. Reakcija na napuštanje jedinog utočišta, svijeta, glavni je uzrok tjeskobe i depresije.

Subjektivno i objektivno

Subjektivizam možemo odrediti kao ideju kako je naša mentalna aktivnost jedini organizator naše osobnosti. Čovjek je time sveden na razum i na smisao. Poznata misao filozofa Rene Descartesa – Mislim, dakle postojim!, nadovezuje se na riječi grčkog filozofa Protagore – Čovjek je mjerilo svih stvari!, stavljajući tako čovjeka u središte svega što postoji. Po Heideggeru, povijest zapadne filozofije od svojih početaka do danas, u stvari je povijest metafizike. To je dominacija ljudskog bića nad cjelokupnom prirodom i svijetom, a realnost realnog, kao i istinitost istine, temelji se isključivo na perspektivi subjekta, na subjektivnom doživljaju.

Prije Descartesa ljudi su živjeli bez spoznaje o subjektivnom. Svijet i samoga sebe promatrali su izvana, bili su određeni svojim ponašanjem, dok njihov doživljaj svijeta, njihova subjektivnost nije imala težine. Identitet se temeljio na procjeni aktivnosti i postignuća prema važećim društvenim zakonima. Ako kažemo da su tjeskoba i depresija kriza ljudske subjektivnosti, bolna spoznaja kako čovjek nije realizirao svoj potencijal, kako preispituje smisao svog postojanja, tada možemo reći kako depresija i tjeskoba u staro vrijeme nisu postojali. Čovjek je bio uronjen u društvo, dok ideja zasebne, drugačije perspektive nije postojala.

Ako vjerujemo kako subjektivnost, odnosno subjektivna percepcija realnosti, a ne samostalna i objektivna realnost, određuje našu osobnost, tada će kriza subjektivnosti značiti i krizu realnosti. Naša kriza, kriza našeg identiteta, znači tada katastrofu svemirskih razmjera. U objektivnom svijetu kriza je vezana uz bolest, smrt, gubitak. U svijetu subjektivnog, kriza je vezana uz promjenu perspektive, sumnju u samog sebe, uz gubitak identiteta. U staro je doba kriza identiteta bila nepoznata.

Preobražaj iz objektivnog u subjektivno daje čovjeku pravo na vlastitu inicijativu i vlastito mišljenje, no nedostaje mu izravni dodir s vanjskim svijetom. Svijet blijedi, nestaje sjaj i blještavilo svijeta, on je sada samo projekcija, iluzija, duh.

Subjektivnost kao metafizika

Prema Heideggeru, sva je zapadna filozofija usmjerena tumačenju bitka bića, dok je biće bitka zapostavljeno. Tako je sva filozofija zapravo tradicija metafizike, ne bavi se samim bitkom. Metafizika je, prema Heideggeru, svaka aktivnost koja daje odgovor na pitanje – Što je biće? Koji su njegovi temelji? U srednjem vijeku takva je metafizika bila filozofija skolastike po kojoj je čovjek “stvoreno biće” čiji su “temelji u bogu”. Metafizika našeg doba jest znanost i tehnologija, one određuju suvremenog čovjeka i njegovo mjesto u svijetu. Heidegger bi rekao kako je moderno doba pretvorilo teologiju u antropologiju, no jedno i drugo jest metafizika.

Po Heideggeru rana grčka filozofija nije metafizika. Filozofi prije Sokrata također su postavljali pitanja o bitku bića, ali je i biće bitka pri tome bilo prisutno. Nisu svodili biće na razum, na smisao, na subjekt ili objekt, zanimalo ih je što je to prisutno ovdje i sada. Prisutnost nije svođenje, nije metafizika.

Dekonstrukcija metafizike

Heidegger predlaže destrukciju metafizike kako bi zaustavio rascjep svijeta na subjekt i objekt, na Ja i Ti. Cilj je takve dekonstrukcije prestanak dualizma subjektivnog i objektivnog, te njihov preobražaj u – intersubjektivnost. Intersubjektivnost smješta osobu u srce svijeta, srce svijeta i čovjek sada su jedno – Dasein. Dasein je izlazak u svijet, širenje prema svijetu – ekstaza, što na grčkom znači biti izvan sebe, u svijetu. Ako je depresija stanje začahurenosti u podrumima vlastite subjektivnosti, tada je njena suprotnost ekstaza, izlazak u svijet. Slično tome, u stanju tjeskobe osoba se povlači iz svijeta, postaje tzv. “solus ipse”. Drugim riječima, anksioznost subjektivizira Dasein i zatvara ga u solipsizam.

Heidegger svoju filozofiju nastavlja na teoriju intencionalnosti Franza Brentana po kojoj je osobnost određena spoznajom vanjskog svijeta – Svaka je misao uvijek o nečemu! Po Heideggeru, prema svijetu se možemo odnositi dvostruko. Možemo ga promatrati iz daljine i analizirati ga, bivajući pri tome posve neutralni. S druge strane, možemo ga uzeti u ruke i napraviti nešto s njim. Tako i Heinz Kohut govori o bliskom i udaljenom doživljaju. (experience near, experience distant)
Kohutov pojam “blizak našem iskustvu” odgovara Heideggerovom pojmu “ready-at-hand”, dok doživljaj “dalek našem iskustvu” odgovara Heideggerovom pojmu “present-at-hand”. Nema sumnje, depresija je stanje kada nam svijet izmiče iz ruku, tada ga doživljavamo udaljeno, neki puta i do te mjere da gubi jednu dimenziju – dubinu.

Svijet će uvijek izgubiti jednu dimenziju, dubinu, kada ga pokušamo analizirati, promatrati iz daljine, neutralno i odvojeno. Tek kada ga uzmemo i ruke i napravimo nešto s njim, dubina svijeta nam se vraća. Svijet metafizike, koji postoji za sebe, odvojen od naše namjere, od naše želje i ambicije, mora biti plošan, plitak i hladan. To je svijet kognitivnih znanosti i tehnologije u kojem živimo danas. Taj svijet treba razbiti kako bi došli do njegove duše. To je dekonstrukcija, uništenje metafizičke maske koja skriva blještavilo svijeta. Ako smo prema svijetu statični on će se sakriti. Tek kada krenemo prema njemu, što je oblik ekstaze, svijet nam se otkriva u punom sjaju.

Kada govorimo o svijetu, na što zapravo mislimo? Na predmete, prirodu, svemir? Ne, naš svijet čine ljudi! No ljudi oko nas ulaze u bitak tek kada ih oživimo, kada im udahnemo život. Do tada su ljudi samo objekti koji nas ne hrane, ne ispunjavaju. To je depresija, svemir ispražnjen od svega živog, tako da i mi sami nismo živi. Za prazan svijet Heidegger koristi naziv – Oni. (They, Das Man)
On ili Ona mogu biti autentični, dok Oni ne mogu nikada jer su anonimni. Dekonstrukcija je tako preobražaj Onih u Njega ili Nju s kojim možemo ostvariti autentični intersubjektivni odnos.

Dekonstrukcija je pravda

Metafizika je uvijek prostor nepravde, hijerarhije i moći. Metafizika temeljena na binarnoj opoziciji i hijerarhiji, odnosno “pravu jačeg”, određuje odnos subjekta i objekta. Dekonstrukcija subjekta i objekta, odnosno ulazak u prostor intersubjektivnog, autentični je susret s Drugim koji se ne temelji na hijerarhiji, odnosu snaga. Intersubjektivnost je tako iznad zakona i reda, ona je etika, a ne moral.
Dekonstrukcija je pravda!, kako kaže Jacques Derrida. Dekonstruirati subjekt ne znači negirati njegovo postojanje, to samo znači negirati svako “znanje” o subjektu, odnosno, otvoriti se prema nepoznatom. Projekt dekonstrukcije metafizike Heideggera i Derride potreban je našem društvu, koje se već četvrt stoljeća temelji na metafizici. Tako i rodna ideologija, pravo na izbor spolnog opredjeljenja i spolnog identiteta, koja polako dopire u naše krajeve nije nihilizam kako to žele prikazati konzervativni krugovi, već pravda!

Sense of agency

Da ljudima vratimo ljudskost moramo s njima nešto htjeti, u njih usmjeriti svoju namjeru. Trebamo prestati razmišljati o njima, analizirati ih, što je “experience distant”, već ih trebamo “uzeti u ruke”, što je “experience near”. Tada otkrivamo kako ništa od toga što smo o njima znali nije istina. Istina o kojoj govori Heidegger, Aletheia, uvijek nam dolazi kroz odnos, kroz ekstazu. Ako se pitamo što je istina, odgovor glasi – Istina je Dasein! Istina koju smo otkrili kroz analizu, neutralnim, udaljenim doživljajem, nije istina. Tu istinu treba razbiti, dekonstruirati, kako bi se otkrila Aletheia. Dekonstrukcija je tako spoznaja naše namjere prema drugom čovjeku, spoznaja onog što želimo s njim učiniti. Naše aktivno pružanje prema drugom čovjeku povezuje nas s njime pri čemu nestaju sve binarne opozicije i hijerarhije.
Mi stvaramo drugog čovjeka, a on stvara nas, to je dvostruka priroda Daseina.

Tehnologija i depresija

Moderna filozofija Renea Descartesa zauvijek je odvojila čovjeka od svijeta, između ljudi i prirode sada je bezdan. Prirodu danas vidimo kao beskrajni izvor sredstava za proizvodnju koji samo čekaju da ih upotrijebimo. Planine, mora, oceani nisu više inspiracija umjetničkih djela, slikarstva i glazbe, već je – rezerva ulja, plina, željeza koja samo čeka da ju iskopamo i upotrijebimo za svoje ciljeve. Još malo pa će i svemir, vječni izvor ljudskog čuđenja i misterije, pretvoriti u veliki rudnik ugljena.
Odvojenost od prirode koju je u svijet uveo Descartes temelj je prirodnih znanosti i tehnologije. Prije njega je bilo nezamislivo tako objektivno i neutralno analizirati svijet oko sebe.
Na pitanje – Tko bolje poznaje kamen i njegovu prirodu, znanstvenik geolog ili Michelangelo?, suvremeni čovjek zna odgovor.

Ljudska je potreba da čini nešto sa svijetom (sense of agency), ona aktivnost koja određuje našu osobnost. Pogled na šumu ili jezero u nama pokreće svu silu afekata i doživljaja. Nije svejedno hoćemo li tu šumu zagrliti i o njoj napisati pjesmu ili ćemo od nje napraviti parkiralište.
(They paved paradise and put up a parking lot! Joni Mitchell)

Tehnologija, kao i perspektiva prema svijetu koju tehnologija zastupa, možda je glavni izvor depresije danas. Prvi razlog – ogromnu pukotinu između nas i svijeta već smo spomenuli. Drugi je razlog – gubitak doživljaja vlastite inicijative u susretu sa svijetom.

Majstor stolar, kojeg često spominje Heidegger, u svoj je rad s drvetom mogao unijeti čitavog sebe, on je na drvetu radio čitavim svojim tijelom. Doživljaj vlastite inicijative kao i doživljaj vlastitog tijela dok mijenjamo ili stvaramo svijet oko sebe, temelj je doživljaja vlastitog identiteta kao jedinstva uma, duha i tijela. U svojoj želji da ubrza proizvodni proces tehnologija je posve uklonila ljudsko tijelo i njegovu vještinu, ostavila je samo um. Danas više nije važno hoćemo li posaditi polje kukuruza, iskopati tonu ugljena ili sklopiti tisuću mobitela, početak i kraj svake aktivnosti označen je jednim jedinim klikom po računalnoj tipkovnici.
Tehnologija je i sport pretvorila u poligon svemirske tehnike, pa je izvorna ljudska aktivnost, trčanje, danas nezamisliva bez satelitske navigacije, brojača koraka i kalorija. Suvremeni se sportaš veoma udaljio od sportskog ideala antičke Grčke, on je danas manje čovjek, više kiborg.
Umjetnost, to sklonište ljudskog duha pred okrutnim svijetom, sve više postaje računalna umjetnost, od glazbe do vizualnih medija.
Tehnologija polako prodire i u naše škole, umjesto likovnog i glazbenog odgoja te umjetnosti općenito, dolazi nam STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematic), koji slijedi zakone kapitalističkog tržišta, njegovu ponudu i potražnju. Ako je suvremeno društvo generacija depresivnih, nakon STEM-a možemo očekivati generaciju zombija.

Bitak i vrijeme

Sada razumijemo zašto u depresiji vrijeme ne teče već je zaleđeno u sadašnjem trenutku. Zato što odvojeni od svijeta ne živimo, tamo vrijeme stoji. Vrijeme po Heideggeru nije niz sadašnjih trenutaka, ne teče iz točke u točku, već je usmjereno prema naprijed, u budućnost. Na pitanje što je u budućnosti već znamo odgovor – Naša smrt!
Depresija je negacija smrti, naša iluzija da nismo prostorno i vremenski ograničeni. Tek prihvaćanjem vlastite temporalnosti postajemo Dasein, život koji teče u vremenu i prostoru. No kao što već znamo, nitko ne može prihvatiti vlastitu smrtnost bez pomoći drugog čovjeka. Osjećaji koje u nama pokreće spoznaja vlastite smrtnosti moraju se podijeliti s drugima.
Bez drugih ne možemo ni umrijeti.

Dekonstrukcija i psihoterapija

Heidegger je sumnjičav prema psihoanalizi, Freud i Lacan sa svojim su dijagramima i formulama vrhunac metafizike. Stoga protiv depresije i anksioznosti predlaže Dasein analizu. To je spoznaja prostornih i vremenskih odnosa između nas i svijeta. Postavlja se pitanje – Gdje je neki objekt u odnosu na nas?, i – Kada je neki objekt u odnosu prema nama? Tim postupkom mi više nismo prema tom objektu neutralni, on za nas postaje prisutan, ulazi u bitak.

Depresija i tjeskoba su, prema tome, naš pokušaj bivanja izvan intersubjektivnosti. Umjesto da budemo sa svijetom ili u svijetu, kod depresije smo svijet. Slično tome, kod anksioznosti smo izvan svijeta. Izlazak iz depresije uvijek počinje našom odlukom, rezolucijom, da ne želimo biti Oni – Das Man. No u tom nas trenutku tjeskoba ili anksioznost vraćaju natrag Njima. Bez usklađenosti sa svijetom, (attunement), postoji samo vječna izmjena ta dva stanja, depresije i anksioznosti.

Slična je psihologija osobnosti Heinza Kohuta. Kohut također nastoji ukloniti granice između nas i svijeta, dozvoliti nam da se na svijet širimo, da ga “uzmemo pod svoje”. Temeljno je pitanje – Zašto se ne širimo na druge ljude, zašto ih ne “uzimamo pod svoje”. Odgovor koji daje Kohut, sličan je onom Heideggerovom – Da ne uništimo svijet metafizike, taj svijet lažne povezanosti, i na kraju ostanemo sami.

Suvremena je psihoterapija svjesna Heideggerove kritike, stoga nastoji ukloniti granice, pukotine koje se mogu javiti u odnosu terapeut – klijent. U prvom je planu osobnost terapeuta, terapeut neprestano preispituje svoju perspektivu da otkrije ostatke “kartezijanskog duha neutralnosti”, kako bi ga osvijestio i uklonio. Vjerojatno zbog svog odgoja ili edukacije svaki terapeut pokazuje svjesnu ili nesvjesnu sklonost promatrati klijenta neutralno, na udaljenosti, objektivno. No baš je takva perspektiva pratila klijenta od njegovog djetinjstva do danas što je uzrokom njegove depresije. Cilj je postići autentičnu intersubjektivnost, Dasein, zajednički prostor ili relacijski dom, u kojem nesmetano obitavaju terapeut i klijent.

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , , , ,

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.