Dekonstrukcija i depresija – Martin Heidegger

prosinac 8, 2017

Dekonstrukcija i depresija – Martin Heidegger

 

 

 

Depresiju svatko doživljava na svoj način, a ipak svi znamo o čemu se radi. Svi poznajemo to neugodno stanje kada nas svijet pregazi, kada nas svladaju oni Drugi. Od Drugih se, od svijeta, tada skrivamo u kući ispod pokrivača ili na nekom drugom sigurnom mjestu. Čekamo da se snaga vrati, da se prestanemo skrivati i opet krenemo u svijet. Na žalost, znamo ljude kojima se snaga nikada ne vrati. Oni vječno borave u prostorima sumraka i tame, štite se tako od okrutnog svijeta koji zaista i nema dovoljno empatije za sve ljude.

Depresiju možemo odrediti fenomenološki kao doživljaj odvojenosti od svijeta, kao iskustvo bivanja u vlastitom zatvorenom svemiru u koji ne prodire ništa, ni stvari ni ljudi. Vanjski nam je svijet tada posve beznačajan, ne postoji. Pored toga, depresivna se osoba osjeća bespomoćno kao da ne može ništa učiniti, njene se mogućnosti za akciju smanjuju. Na kraju, vrijeme i prostor postaju drugačiji, sužavaju se na – ovdje i sada. Budućnost više ne postoji, što je slično doživljaju svijeta trogodišnjeg djeteta.

Možemo li povezati te tri pojave, iskustvo plošnosti i površnosti svijeta, osjećaj bespomoćnosti, te doživljaj sužavanja vremena i prostora u depresiji? Možemo li povezati iskustvo depresije s filozofijom Martina Heideggera?

Tema je ovog članka kritika modernog društva koje, s naglaskom na autonomiju subjektivnosti, stvara novu metafiziku i time tjera čovjeka iz njegovog doma. Čovjek odvojen od svojih korijena, izoliran od svijeta, bačen je u depresiju i tjeskobu. Destrukcija ili dekonstrukcija metafizike koju predlaže Heidegger ukida iluziju subjektivnosti i otvara prostor za autentični susret sa svijetom, kojeg poznajemo pod imenom – ontologija intersubjektivnosti.

Metafizika

Pokušaj filozofa Renea Descartesa da potvrdi svoju subjektivnost, da obrani svoj ego od raspada, od sigurne smrti, uspio je preko svake mjere. Descartes je društvo uveo u moderno doba gdje se posjedovanje vlastite osobnosti slobodne od vanjskih utjecaja, smatra najvećim uspjehom.

Kartezijanska metafizika osobnost zatvara unutar svoje “mislim dakle jesam” pozicije, a do vanjskog se svijeta dolazi tek posredno, kroz njegove reprezentacije. Izravan susret sa svijetom, s Drugim, više nije moguć. Iako znamo što je subjekt, ne zanima nas njegovo iskustvo, niti priroda njegove egzistencije. Subjekt promatramo s udaljenosti. Time što se udaljio od vanjskog svijeta, moderni je čovjek napustio svoj dom, svoje utočište, i tako postao beskućnik. Reakcija na napuštanje jedinog utočišta, svijeta, glavni je uzrok tjeskobe i depresije.

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Filozofija u psihologiji , , , , , , , ,