Borderline poremećaj – dekonstrukcija i pounutrenje

lipanj 16, 2018

Borderline poremećaj – dekonstrukcija i pounutrenje

 

 

 

 

“Uloga je majke pružiti djetetu iluziju savršenstva bez koje dekonstrukcija i razočaranje nisu mogući… ”
Donald Winnicott

Granični poremećaj, borderline, možemo tumačiti znanstveno, epistemološki, no možemo ga i doživjeti fenomenološki jer svi znamo iskustva praznine, očaja, raspada, traumatskog razočaranja u svijet i bliske osobe. Ideja da neki ljudi ” imaju” tu “bolest” koju možemo mjeriti samo je još jedan pokušaj racionalizacije, reifikacije i redukcije kojom nastojimo zadržati iluziju objektivnosti i nadzora nad svijetom. Zato treba naglasiti da je borderline, kako to kaže R. D. Laing samo “logična obrana od nerazumnog svijeta”.

Ako je prije stotinu godina, u vrijeme procvata Freudove psihoanalize, temeljni psihološki problem bila neuroza, danas je to granični poremećaj – borderline. Neurozu možemo odrediti kao pukotinu u psihološkoj strukturi osobnosti kada se afekti i iskustva uglavnom potiskuju ili poriču, ali je doživljaj jedinstva i cjelovitosti sačuvan. Borderline se od neuroze razlikuje u tome što psihološke strukture uglavnom – nema.

U psihozi je nedostatak psihološke strukture odmah vidljiv, dok kod borderlinea znači iluziju kako je psihološka struktura prisutna. Manjak psihološke strukture pokušava se tada nadomjestiti obranama psihe koje poznajemo pod nazivom – simptomi. Tako su uobičajeni simptomi graničnog poremećaja – depresija, ovisnost, strahovi i panike, doživljaj praznine, izljevi bijesa, destrukcija i autodestrukcija, naglo oduševljenje i naglo razočaranje te mnogi drugi.

Možemo se upitati – što je dovelo do prevlasti graničnog poremećaja nad neurozom, odnosno, gdje je nestala psihološka struktura s početka prošlog stoljeća? Odgovor je jednostavan – sve ono što je nekada činilo strukturu običnog čovjeka nestalo je dolaskom filozofije modernizma, gotovo preko noći. Tako je vjera u oca, kralja, naciju, crkvu, taj temelj psihološke strukture starog doba, nestala zauvijek, na tom je mjestu sada praznina koju moderni čovjek neuspješno nastoji popuniti, uvijek iznova, svaki dan.

Znači li to povratak u pred – moderno doba i nastavak idealizacije Patrijarha, Crkve i Kralja? Nipošto. Te strukture i odnosi, iako stabilni, ipak nisu autentični već su lažni, a osobnost organizirana oko tih struktura je – lažna osobnost. Idealizacija spomenutih ideala, oca, kralja, nacije, crkve, morala se jednom slomiti kako bi napravila mjesta običnom čovjeku i autentičnom odnosu. Kriza suvremenog društva, taj nedostatak psihološke strukture, odgovara onoj fazi odrastanja kada se razočaranje u idealnu sliku roditelja više ne može poricati već se od lažne slike mora odustati. Zato na prevlast graničnog poremećaja u suvremenom društvu ne treba gledati kao na “bolest” ili “dokaz” da je prije bilo “bolje”, već kao na spoznaju da su tradicijske vrijednosti temeljene na pogrešnim osnovama, te je došlo vrijeme da čovjek otkrije svoju pravu, autentičnu osobnost. Tako nedostatak strukture zapravo znači – nedostatak lažne strukture, ili drugim riječima, jedino se dekonstrukcijom lažne strukture može otkriti ona prava. Vjerujemo kako je dekonstrukcija tradicije, dekonstrukcija spola, dekonstrukcija svih binarnih opozicija i dekonstrukcija svih hijerarhija, ma koliko bolna bila, ipak jedini put prema slobodi i autentičnosti.

Kao što znamo, dijete se ne rađa s urođenom psihološkom strukturom već se ona stječe odrastanjem, socijalno je strukturirana. Dijete strukturu i cjelovitost prvo vidi u svijetu oko sebe, ono je projicira u svoje roditelje. Kasnije, ono prestaje s idealizacijom roditelja i počinje s njihovom dekonstrukcijom. Nakon uspješne dekonstrukcije idealne roditeljske slike dijete stječe vlastiti doživljaj strukture i cjelovitosti. Možemo reći kako je borderline zapravo problem neuspjele dekonstrukcije savršenog roditelja. Idealni autoritet tada nije moguće pounutriti već se za njim čezne čitav život, dok se na neizbježna razočaranja reagira izljevima bijesa i posvemašnjim uništenjem subjekta i objekta.

 

Dvije teorije

Danas govorimo o dva tumačenja uzroka graničnog poremećaja. To su – teorija intrapsihičkog konflikta Otta Kernberga i teorija intersubjektivnog deficita Heinza Kohuta.

Tako Otto Kernberg, nastavljajući se na Melanie Klein i Donalda Winnicotta, u prvi plan stavlja intenzivne afekte agresije koje dijete ne može sadržavati, dok Heinz Kohut kaže da se struktura nije izgradila jer nije bilo nikoga da je izgradi.
Po Kernbergu, dječje je razočaranje u majku toliko užasavajuće da dijete od vlastite agresije bježi u imaginarni svijet kojeg je stvorilo koristeći tzv. “primitivne obrane”: rascjep, projekciju, projektivnu identifikaciju, poricanje, svemoć, svemoćni nadzor, obezvređivanje. Smisao je tih obrana, po Kernbergu, odvojiti sliku “dobre majke” od zastrašujućih fantazija uništenja i agresije. Time je dobra majka zaštićena od dječjeg “proždiranja”. Cijena je život u svijetu svemoćnih i bespomoćnih, crnih i bijelih, objekata i subjekata. Kako su svi objekti i subjekti samo djelomični, parcijalni, psihička struktura ne postoji kao jedinstvena cjelina, fragmentirana je.
Osoba s tim problemom posjeduje sposobnost provjere realnosti, po čemu se razlikuje od psihoze, te može odvojiti svoju osobnost od druge. Ipak, borderline uključuje paranoju, hipohondriju, narcizam, antisocijalni poremećaj osobnosti. Kako nedostaje psihološka struktura, tako nedostaje i sposobnost ublažavanja napetosti. Osoba tako ne podnosi strah, anksioznost, tjeskobu ili neku drugu tjelesnu potrebu, glad, žeđ i slično, što je temelj problema ovisnosti. Zadovoljenje potrebe je nadomjestak psihičke strukture.

Teorija intersubjektivnog deficita javila se kao reakcija na ideju kako dijete treba i može sadržavati afekte intenzivne ljutnje, te da frustracija gradi psihološku strukturu. Po Kohutu i njegovim nasljednicima, to nije moguće. Dok je kod Kernberga naglasak na frustraciji i afektu ljutnje, Kohut naglašava empatiju i proces tugovanja kojeg on naziva – transmutirajuća internalizacija. Po Kohutu psihička struktura treba biti prvo uložena u vanjski objekt, u majku, a tek se potom ona može doživjeti vlastitom. Tako struktura mora proći preobražaj, transmutaciju, da bi se tek kasnije pounutrila. Odatle i naziv – transmutirajuća internalizacija, preobražujuće pounutrenje. Ako majka ne može ili ne želi biti ekran za projekciju dječje strukture, odnosno cjelovitosti i jedinstva, dijete kasnije neće moći pounutriti majčinu idealnu sliku.
Pored toga, možda majka i želi biti idealna slika, ekran za projekciju, ali problem nastaje ako kasnije ne dozvoli djetetu da je dekonstruira, da se u nju razočara. Majka, možda i sama borderline, ne može dozvoliti djetetu da se od nje odvoji, ona ne može sadržavati afekte vezane uz separaciju. U oba slučaja dijete ostaje bez strukture. Možemo reći kako dijete prvo mora preživjeti dekonstrukciju subjekta, postati dijelom majke, a poslije mora preživjeti i dekonstrukciju objekta, pounutriti sve psihološke funkcije koje je dodijelio majci.

 

Što je psihološka struktura?

Kako ćemo odrediti psihološku strukturu koja toliko nedostaje suvremenom čovjeku koji ima sve osim samoga sebe?

Ako znamo da psihičku strukturu organizira drugi čovjek, točnije njegovo lice, kako kaže Levinas, tada možemo reći da je psihička struktura pounutreni pogled. Lice drugoga, njegove oči i smiješak prepoznavanja jezgra su oko koje se gradi naša osobnost. Tako možemo odrediti i tzv. superego kao – pounutreni smiješak. Međutim, djeca onih roditelja koji se ne smješkaju na licu vide samo oči. Tada se superego pretvara u “unutarnjeg kritičara”, ili “internog sabotera”. Hladne oči, bez smiješka, čine bešćutnog progonitelja u svakoj paranoji.

Već znamo kako se psihološka struktura ne stvara prilikom začeća, čak ni prilikom rođenja. Za stvaranje strukture potreban je dugogodišnji boravak u svijetu ljudi i svijetu empatije. Najmanje ćemo pogriješiti ako kažemo da je psihološka struktura – ljudsko tijelo. Pri tome mislimo na “živo tijelo” koje boravi u svijetu i koje svoj sadržaj, iskustva, afekte, osjećaje, stječe u odnosu sa svijetom. Ne vjerujemo da postoji tijelo koje živi izvan svijeta, izvan odnosa s drugima. Takvo tijelo je ispražnjeno od svakog sadržaja, postoji samo kao slika, ne može ga se doživjeti. Suvremeno društvo tako proživljava “krizu tijela” jer tijelo kao “odnos sa svijetom” više i ne postoji. Tijela su prazna, ne mogu se doživjeti, već ih treba označiti. Na tijelo treba staviti natpis da bi “postalo”. Suvremeno tijelo tako se “označava” u teretani ili na fitnessu, ili kroz tetoviranje ili piercing. Bez oznaka tijela nema. Pitamo se – kako tijelu vratiti doživljaj, tako da postoji i bez oznake?
Živo tijelo je odnos, jezik kojim se povezujemo sa svijetom.

 

Narcizam i Borderline

Obično razlikujemo dvije grupe obrana u kojima osoba nastoji nadomjestiti strukturu. Već smo spomenuli borderline kada osoba “stavlja” strukturu izvan sebe, idealizira ju, i nastoji se s njom stopiti. Suprotan tome je narcizam, točnije – sekundarni narcizam, kada osoba idealizira samu sebe, vidi sebe savršenom, a od drugih traži da tu idealnu sliku potvrde svojim divljenjem i obožavanjem. U oba slučaja govorimo o idealnoj slici, fantaziji, no struktura ipak nedostaje. Možemo reći kako je borderline bliži pounutrenju strukture jer ipak može prepoznati i prihvatiti svoj doživljaj divljenja drugog, što je korak do pounutrenja. Narcizam znači poricanje svake cjeline i savršenstva u svijetu zbog čega je pounutrenje obično nemoguće. S druge strane, borderline se treba kreativno razočarati u idealnu sliku, odnosno, treba je prežaliti i kroz žalovanje pounutriti, što je veoma težak zadatak. Obično se kaže kako borderline i narcis čine dobar par, pošto jedan drugoga nadopunjuju. Borderline čezne za osobom koju će obožavati dok narcis žudi za obožavanjem. U početku je takav odnos posebno intenzivan, u sjajnim bojama, no kasnije se pretvara u dramu i emotivni tornado koji može trajati godinama.

 

Zašto strukture nema?

Možemo reći kako danas, u dvadeset i prvom stoljeću, struktura nedostaje iz dva razloga.

Više nije moguće naći objekt obožavanja koji bi izdržao sve naše kritike. Umjetnici i znanstvenici posve su izgubili svoju snagu, u njih se više ne može uložiti ni tračak ideala. S druge strane, idealiziraju se sportaši, estradni umjetnici, političari, new age i self help gurui, vjerski vođe. Iako intenzivna, takva je idealizacija nepotpuna, tim junacima nedostaje ono najvažnije – mudrost i empatija, oni atributi koji čine pravi objekt idealizacije. Dvadeset i prvo stoljeće nastoji mudrost zamijeniti snagom, brzinom, energijom i tehnologijom. To nije moguće, to nije svijet ljudskosti, to je svijet kiborga.

Drugi je razlog nemogućeg pounutrenja i strah od intenzivnih osjećaja destrukcije i ljutnje. Zbog političke korektnosti doživljaji destrukcije i ljutnje nastoje se što prije “izbaciti iz sustava”, osoba se nastoji što prije “pročistiti” od “negativnih” osjećaja. No dekonstrukcija kojom pounutrujemo svijet nije ništa drugo nego doživljaj destrukcije i ljutnje. Na kraju se ipak treba uništiti doživljaj svake cjeline kako bi se on pounutrio, ugradio u osobnost. To je satori ili nirvana u zen budizmu, ili fenomenološka redukcija ili epoche u filozofiji fenomenologije. Destrukcija i ljutnja važni su dijelovi procesa žalovanja, žalovanje bez njih nije moguće, baš kao ni pounutrenje.

 

Pounutrenje kao metafora

Prikladnu metaforu koja tumači pounutrenje možemo naći u indijskoj mitologiji, u trojstvu bogova – Brahma, Vishnu, Shiva. Brahma je stvoritelj svemira, Shiva uništava svemir, dok Vishnu održava ravnotežu između stvaranja i destrukcije. Možemo reći kako svi posjedujemo te tri perspektive prema svijetu, neki puta stvaramo, neki puta uništavamo, a neki smo puta u ravnoteži i harmoniji. Problem je indijskog društva što spomenuto “trojstvo” ne vidi kao metaforu ljudskog života već ga reificira, materijalizira, doživljava stvarnim, čime vlastitu psihološku strukturu opet stavlja izvan sebe.
Indijanska plemena Papue, Nove Gvineje, također doslovno tumače metaforu pounutrenja. Oni jedu ljude kako bi preuzeli njihovu mudrost, brzinu, vještinu. Oni nisu kanibali zbog gladi, ne jedu ljude da prežive, već jedu meso svojih rođaka, roditelja, braće i sestara, kako bi se njihov duh zauvijek nastanio u njima. Sličan je tome i kršćanski ritual u kome se jede tijelo Kristovo i pije njegova krv.

Drugu je metaforu za psihološku strukturu Carl Jung našao u simbolu mandale, objektu koji posjeduje savršenu simetriju i strukturu. Tako tibetanski redovnici danima i tjednima slikaju svoju mandalu od obojenog pijeska, da bi je na kraju izložili vjetru i potpunoj destrukciji. Smisao je tog procesa pounutrenje sada uništene strukture.

Možemo reći kako se sve poznate religije temelje na potrebi za pounutrenjem psihološke strukture. No kako je božanstvo uvijek “tabu”, odnosno, kako ga nije moguće kritizirati ni dekonstruirati, pounutrenje nije moguće ostvariti.

 

Pounutrenje u psihoterapiji

Vjerujemo kako je psihoterapija jedino mjesto na kojem osoba može pokrenuti procese idealizacije i destrukcije koje nije dospjela dovršiti u svom djetinjstvu. Za osobu koja je sklona graničnim problemima to je mjesto gdje konačno može pokrenuti sve svoje idealizacije. Kao što smo već rekli, idealizaciju pokreće svaka sekta, crkva, ili guru, ali tamo se ona ne dekonstruira. Time se nastavlja idealizacija koja psihološku strukturu opet stavlja izvan osobe. Psihoterapija se temelji na brizi i pažnji, jer samo autentična briga i pažnja mogu pokrenuti pravu idealizaciju. Na žalost, suvremeno društvo više i ne vjeruje da su briga i pažnja temelji ljudskosti, problemi se danas tumače biološki, genetski ili kemijski što samo vodi novim graničnim problemima i nedostatku strukture.

Ipak, ne smijemo zaboraviti, ne liječi empatija i briga, već dekonstrukcija empatije i brige. Ne liječi vjera u svemoćnu ikonu, već liječi ikonoklazam, destrukcija svemoćne ikone.

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Psihološki problemi , , , , , ,