Borderline i narcis – savršeni par

lipanj 22, 2018

Borderline i narcis – savršeni par

 

 

 

 

 

Zašto se neke veze i odnosi, iako štetni za oba partnera, nastavljaju godinama, neki puta i cijeli život. Što motivira ljude koji naizgled nemaju ništa zajedničko, da svoj život provode u “središtu tornada”. Primjer za takav odnos je i tzv. borderline/narcis par, o kojem se posljednjih godina u medijima često govori.

Razlog tome je što su osobe s tim problemima posve komplementarne, savršeno se nadopunjuju. Stoga se veza, iako središte tornada, doima obojena jarkim bojama, u tehnikoloru, dok se veza s nekim “običnim” doima sivo i dosadno. Drugim riječima, osoba s problemom graničnog poremećaja osjeća se živom i vitalnom jedino u društvu osobe s problemom narcizma. Vrijedi i obratno.

Ukratko, osoba s problemom narcizma traži publiku, svog sljedbenika kojeg će voditi i “spasiti”. Osoba s borderline problemom traži idealnog vođu, želi biti vođena i “spašena”. Njihov se odnos tako pretvara u religioznu, mističnu ekstazu, “Folie à deux” – ludilo u dvoje, dok život izvan tog odnosa prestaje postojati. Možemo reći kako jedino taj odnos pruža mogućnost psihičkog stapanja, simbioze, za kojim se čezne. U “običnom” se odnosu ta čežnja mora sublimirati, prežaliti, dok borderline/narcistički par to ne može.

 

Što su borderline ili narcizam?

Poremećaje možemo veoma jednostavno odrediti kao veći ili manji otklon od normalnosti. Ali kako ćemo odrediti normalnost? Možemo, na primjer, mjeriti ponašanje i računati statističku srednju vrijednost. Sve što odstupa od statističke sredine možemo promatrati kao poremećaj. No ubrzo ćemo doći do spoznaje – sve što je drugačije jest bolest! Sve što nije “normalno” jest poremećaj. S tom se tvrdnjom ne možemo složiti, stoga tu metodu obacujemo kao netočnu i nehumanu.
Zatim možemo skenirati mozak i ustanoviti kako se neki centri i područja razlikuju kod ljudi s problemima. Možemo mjeriti i kemiju organizma i otkriti statistički značajne razlike. No prije ili kasnije moramo se upitati – nije li do promjene u mozgu i kemiji došlo zbog psihičkih problema, a ne obratno?
Pored toga, možemo proučiti priručnik za mentalne bolesti DSM V (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih bolesti) i naučiti ga napamet. Na žalost, time smo se možda najviše udaljili od spoznaje borderlinea i narcizma. Naime, u tom se priručniku svakih nekoliko godina pojavi desetak novih poremećaja, dok mnogo starih poremećaja nestaju, to više nisu “bolesti”.

Kao što već znamo, ono što nedostaje spomenutim tehnikama i metodama dijagnosticiranja “bolesti” jest duboki ponor ili stakleni zid koji dijeli znanstvenika i ispitanika. Mjerenje u kojem znanstvenik ne dopušta da njegova subjektivnost utječe na rezultate mjerenja korisno je u prirodnim znanostima, matematici, fizici, kemiji ili astronomiji. Međutim, u području društvenih znanosti i ljudskih odnosa, upravo je suprotno. Ovdje promatrač i promatrani ne mogu biti odvojeni, oni uvijek dolaze zajedno, međusobno se određuju. Zadatak je promatrača uživjeti se u promatranog, osjetiti njegove probleme kao vlastite. Zato kažemo kako u prirodnim znanostima istraživanje treba biti statističko, kvantitativno, dok u društvenim znanostima ono mora biti kvalitativno. Mora se temeljiti na doživljaju i empatiji.

Mi ne znamo što je život ili svijest, nismo otkrili gdje se krije “duh u mašini”, pa je svaka ideja da znamo što je “poremećaj” u svojoj osnovi pogrešna. Drugim riječima, psiholog ili psihijatar ne mogu znati što je borderline ili narcizam, ali zato ih mogu doživjeti, kroz empatiju. Možemo mjeriti i odrediti svijet objekta i stvari, možemo odrediti – To, ali ne možemo izmjeriti i odrediti osobnost. Ti mora ostati nepoznanicom.

Borderline i narcizam nisu statične strukture negdje u glavi, to su prolazna stanja, perspektive ili faze. To nisu objekti, strukture ili entiteti, to je određeni pogled na svijet, perspektiva koja se mijenja iz trenutka u trenutak. Svaki pokušaj da ih se odredi kao statičnu strukturu ili kao entitet jest oblik racionalizacije, redukcije ili reifikacije. Ukratko, ta se perspektiva mijenja ovisno o kontekstu, kontekst ju stvara. Borderline se može pretvoriti u narcizam i obratno, nekoliko puta u jednoj minuti.
Kada u ovom tekstu koristimo pojmove borderline ili narcis ne mislimo na osobu ili entitet. Mislimo na trenutni odnos sa svijetom koji se može promijeniti već sljedeće sekunde.

Ljudi većinom osciliraju između jednog i drugog stanja. Slučajevi potpunog narcizma ili borderlinea veoma su rijetki, kao i slučaj posvemašnje stabilnosti. Mi se nesvjesno prilagođavamo svom kontekstu, odnosno, prilagođavamo se sugovorniku. Koju ćemo ulogu zauzeti ne ovisi samo o nama.

 

Borderline i narcizam

U određenju borderlinea i narcizma zato se vodimo iskustvom i doživljajem.
Dvije su grupe doživljaja. Prvi se temelje na iskustvu odvojenosti od svijeta, prirode, ljudi, a drugi se temelje na povezanosti, jedinstvu, stopljenosti sa svijetom. Iskustva stapanja su ugodna iskustva, dok su iskustva odvajanja, odnosno, razočaranja, uvijek neugodna i bolna iskustva. Iskustva stapanja sa svijetom, prirodom ili majkom, su mistična, magična, metafizička. To je iskustvo zaljubljenosti ili tzv. “religiozni osjećaj” kada vrijeme i prostor za nas ne postoje. Kraj zaljubljenosti ili religioznog osjećaja označen je bolnim doživljajem razočaranja kada se prvi puta pokreću i neugodni afekti. Stoga se ne čudimo što se fantazija jedinstva i stapanja, zaljubljenost i religiozni osjećaj nastoje zadržati po svaku cijenu, pa čak i po cijenu gubitka realnosti ili gubitka osjećaja.

Borderline i narcizam možemo uvrstiti u ona iskustva i doživljaje koji se temelje na magiji, mistici i metafizici, odnosno, to su iskustva koja su izvan vremena i prostora. Vrijeme i prostor razdvajaju ljude, ne dopuštaju stapanje, pa je smisao borderlinea i narcizma poništiti vrijeme i prostor kako bi se jedinstvo ipak ostvarilo. Svako je dijete doživjelo razvojnu fazu stopljenosti s roditeljem (osim autizma), pa se neki od nas još uvijek mogu prisjetiti magije i mistike odnosa s majkom ili ocem. Takav osjećaj jedinstva, povezanosti i cjelovitosti se više nikada neće vratiti, iako svi za time cijeli svoj život čeznemo.

Borderline tako možemo tumačiti kao onaj odnos s majkom u kojem majku doživljavamo centrom svemira i izvorom vitalnosti i osjećaja života. Iz borderline perspektive, drugi je Bog, a mi smo dio njega. Kasnije u životu česta je idealizacija nekog vjerskog vođe, pokreta, šefa na poslu ili partnera u vezi. Kao što znamo, smisao je idealizacije da se sav smisao, struktura i cjelovitost uloži u biće iz vanjskog svijeta s kojim se tada nastoji stopiti po svaku cijenu. Možemo reći kako je u svojoj osnovi borderline oblik religioznog iskustva. Tada postajemo vjernik koji nije ni do koljena svom idealu. Dotaknuti ideal postaje važnije od života, vrijeme i prostor više ne postoje.

Mnogi svoj narcizam doživljavaju kao tzv. “iskustvo visoravni” kada smo na vrhu svijeta, iznad svih, sve je naše i možemo sve. Nema sumnje, tada smo Bog mi sami i širimo se na cijeli svijet. Tada su struktura, smisao i cjelovitost u nama, dok drugi postoje samo kao potvrda te cjelovitosti. Tada se mora biti u centru pažnje, tražiti divljenje i obožavanje, jer se bez njih raspada, fragmentira. Neki taj doživljaj posvemašnjeg širenja na svijet zovu i “oceanski osjećaj”. Ne postoji ništa što nisam Ja. Taj je svemirski narcizam još jedan oblik mističnog iskustva.

 

Ideali i ambicije

Možemo se upitati – znači li idealizacija svijeta borderline, i nije li naša ambicija narcizam? Trebamo li se odreći ideala i ambicija kako bi izbjegli ovisnost i stapanje?
Ne, upravo je suprotno. (Posvemašnje odricanje od ideala i ambicija Kohut naziva shizoidni poremećaj.) Tako je borderline zapravo poricanje idealizacije i potrebe da se bude jedno s idealom, a narcizam je poricanje ambicije, potrebe da se proširi na drugog. (Zašto se ambicije i ideali poriču i potiskuju znamo već od ranije. Teorija intrapsihičkog konflikta Otta Kernberga kaže kako je smisao rascjepa u borderlineu i narcizmu pokušaj bijega od konflikta. Konflikta nema jer se jedna strana uvijek prilagodi drugoj pa tako nema ni doživljaja ubilačkog bijesa koji uvijek prati konflikt kojeg dijete ne može sadržavati. Roditelj je sada ili dobar, pa smo jedno s njime, ili je loš, pa je tada dio nas. S druge strane, teorija intersubjektivnog deficita Heinza Kohuta kaže kako se od ideala i ambicija moralo odustati jer ih nije ni bilo. Roditelji nisu mogli poslužiti kao ideali zbog svoje nesavršenosti, niti kao publika zbog svoje nezainteresiranosti. Iako borderline čezne da se stopi s nekim većim od njega samog, a narcis čezne da se proširi i obuhvati drugoga, te su fantazije sada zakopane u nesvjesnom. Roditelj je sada svemoćan, pa smo jedno s njime ili je nemoćan pa je dio nas. Ukratko, spomenute obrane služe da se ostvari simbiotično stapanje djeteta i roditelja.)

Uglavnom, takav je život, lišen fantazija i odvojen zidom od nesvjesnih “izvora energije” uvijek siv, isprazan i površan. Ne čudimo se stoga što spoj borderlinea i narcisa, kad se jednom ostvario, stvara takvu eksploziju osjećaja. To je mistična ekstaza od koje se ne može odustati.

 

Savršeni par

U vezi, borderline i narcis konačno prestaju poricati svoje magične fantazije, one se ostvaruju. Borderline konačno nalazi vođu, učitelja, izvor smisla i vitalnosti. Tek sada se osjeća živim. Život tek sada postaje obojenim, nije više siv i suh, pretvara se u vatromet. Konačno je našao nekoga s kime se može stopiti, našao je “srodnu dušu”. Oni su sada “jedna duša u dva tijela”.
Narcis konačno ostvaruje svoje velebne fantazije spasitelja ili osvajača. Ne mora više skrivati svoju fantaziju iscjelitelja ili vođe. Zid koji odvaja njegovu osobnost i njegovu podsvijest sada je srušen. Našao je nekoga na koga se može proširiti, “uzeti pod svoje”, pretvoriti u sebe. Povratak u stanje prije rođenja sada je ostvareno. To je osjećaj povratka u raj.

Borderline i narcis više nisu odvojeni, izolirani od svijeta, oni su jedno. Nekad davno prerezana pupčana vrpca opet je spojena. Nema kraja njihovim planovima, budućnost se doima posve ružičasto.
Pitamo se, u čemu je problem?

 

Razočaranje

Problem borderlinea nije u tome što nerealno gleda narcisa i što ga idealizira preko svake mjere. Njegov je problem što u tom odnosu njega uopće nema, što je svu svoju psihološku strukturu uložio u svijet, poklonio drugome, pri čemu je sam ostao ispražnjen, bez života. (Tako borderline često prelazi u psihozu kakva je npr. paranoidna schizophrenia, kada se gubi i zadnji tračak psihološke strukture, odnosno realnosti i psiholoških granica.)

Slično tome, problem narcisa nije u tome što sebe vidi centrom svemira, bezgrešnim i božanskog porijekla. Problem je u tome što ta perspektiva ne ostavlja mjesto za dugog čovjeka. Narcis stoga osjeća svemirsku usamljenost, on je jedini čovjek na svijetu. Kako u svemiru nema nikoga, tako ne postoji ni publika koja bi narcisa održavala cjelovitim. (Ta perspektiva također vodi u psihozu, izgubljen je svaki tračak realnosti i psiholoških granica.)

Iako su borderline i narcis ostvarili svoje fantazije posvemašnje simbioze i stapanja to ne znači da su izgradili psihičku strukturu jer kao što znamo, ostvarenje snova ne gradi osobnost. (Iako svi priželjkujemo milijun kuna na lotu, to bogatstvo ne bi nimalo učvrstilo našu strukturu.) Osobnost se gradi sublimacijom, žalovanjem za izgubljenim rajem, optimalnom frustracijom, spoznajom kako srodna duša ipak ne postoji. Ukratko, naša se osobnost gradi doživljajem radikalne drugosti.
Ukratko, ako su njih dvoje posjedovali tračak strukture, ona je sada atrofirala, uvenula uslijed nekorištenja.

Borderline tako od narcisa sada očekuje nemoguće. Očekuje da mu se čitaju misli i želje, te da ih se u potpunosti ostvaruje. On se ljuti i bjesni ako njegove misli ostanu tajnom, ako sve želje nisu ostvarene.
Narcis više nije zadovoljan odobravanjem svog borderlinea. Na početku, dok je borderline još imao tragove osobnosti, svojim je obožavanjem mogao pomoći narcisu da održi strukturu. Sada, kada ga u očima narcisa više nema, njegovo odobravanje više ne pomaže narcisu, nije dovoljno da zaustavi raspad i fragmentaciju. Narcis je konzumirao borderlinea, on mu više nije od koristi, sada mora pronaći novog, jačeg obožavatelja.

Kao što znamo, na sam nagovještaj prekida, borderline još više idealizira narcisa, još više gubi sebe, čime narcisu postaje posve beskorisnim. U slučaju da borderline prvi odluči prekinuti vezu, u očima narcisa postaje izuzetno značajnim, te će narcis učiniti sve da ga ne izgubi. Možemo reći kako se taj odnos pretvara u ovisnost, nikada se neće prekinuti.
Tih dana emotivni tornado dostiže svoj vrhunac kojeg može prekinuti samo policija koja obično dolazi na poziv susjeda.

 

Prepuštene mogućnosti

Možemo se pitati, zašto borderline toliko čezne za narcisom i obratno? Možda zato što nesvjesno zna da mu samo onaj drugi može zaista pomoći. Zaista, jedino narcis može u borderlineu pokrenuti sve poreknute fantazije. Običan čovjek sa svojim neurozama i zbunjenosti to ne može. Borderline i narcis traže osobu koja se može beskrajno prepustiti regresiji u stanje djetinjstva. Možemo reći da traže osobu s pukotinom kroz koju se mogu spojiti. Što je dublja regresija, veći se dio nesvjesnog može povezati s ostatkom osobnosti. Psihološka regresija u koju upadaju borderline i narcis je najveća za koju znamo.
No regresija, ma koliko duboka ona bila, ipak nije dovoljna da se izgradi osobnost. Iako borderline i narcis padaju u najdublju moguću regresiju, oni iz nje nikada ne izlaze. Za psihološku strukturu, bez obzira kako je odredili, potreban je izlazak iz regresije.

Izaći iz regresije, “otrijezniti se”, kako to naziva Kohut, za borderlinea ne znači otkriti slabosti i pogreške narcisa i time dokazati njegovu ograničenost. Za borderlinea izaći iz regresije znači dozvoliti sebi sve one žudnje i ambicije koje se prema narcisu moraju pokrenuti. Ako je pred nama savršeno biće, narcis, tada i naše žudnje i ambicije trebaju biti neizmjerne. Što bi sve s takvim bićem mogli učiniti? Uništiti narcisa, obezvrijediti ga, značilo bi izgubiti objekt u kojeg se usmjerava žudnja i ambicija.

Slično tome, narcis se neće otrijezniti time što će postati “skroman”, uvidjeti svoja ograničenja, odustati od svog ega i sve ono o čemu govori New age i Self help. Za njega je otrežnjenje spoznaja značaja drugog, otkriće kako i drugi posjeduje neograničenu važnost. Ako odustane od sebe, postane “skroman” time nestaje i konflikt, a zajedno s njime i svi afekti koji konflikt prate i koji čine život.

U tom se procesu svemoć narcisa i nemoć borderlinea na kraju ipak neutraliziraju, kako tvrdi Kohut. Oni se pomalo uljuđuju, otkrivaju svoje afekte, postaju Netko. Po filozofu Martinu Buberu, to je put od odnosa Ja-To prema odnosu Ja-Ti.

 

Intencionalnost

Filozofi Franz Brentano i Edmund Husserl tvrde kako je naša svijest uvijek svijest o nečemu. Bez svijeta oko nas prema kojem usmjeravamo svoje želje, žudnje i ambicije svijesti nema. Po Kohutovim riječima, naša svijest je iskra koja kreće od naših ambicija, a usmjerena je prema našim idealima. Možemo reći kako borderline vidi svijet oko sebe i divi mu se, ali mu nedostaju namjere i ambicije. S druge strane, narcis je pun ambicije, ali nema Drugoga prema kome bi svoju ambiciju usmjerio. Tako možemo tumačiti i Heideggerov pojam Dasein i Mitsein – “bivanje u svijetu”.
Drugim riječima, ne možemo reći kako – “čovjek bez svijeta ikada jest”.

 

Psihoterapija

Kao što već znamo, psihoanalitička psihoterapija temelji se upravo na tom obliku regresije kakvog imaju borderline i narcis. (Vjerujemo kako terapija bez regresije, prijenosa ili transfera i nije terapija jer ne zahvaća dublje slojeve osobnosti.)
U početku terapije klijent i terapeut ulaze u intenzivan odnos koji u nekoj mjeri odgovara regresiji u stanje posvemašnje povezanosti pri čemu se nesvjesno prvi puta otvara pogledu svijeta. Sve se fantazije ostvaruju! No ovoga puta postoji nada da se iz regresije izađe, da se psihološka struktura konačno sagradi. U terapiji kroz optimalnu frustraciju i optimalno razočaranje borderline pomalo spoznaje kako ga ipak ima, kako je centar inicijative, kako ipak posjeduje vlastitu vitalnost i strukturu.
Narcis pomalo spoznaje kako je i terapeut značajan, kako mnogo toga ovisi o njemu, kako utječe na tok razgovora, kako je živ.

Drugim riječima, sposobnost sadržavanja konflikta pruža mogućnost klijentu i terapeutu da budu posve svoji, bez potrebe da jedan od njih nestane, padne u drugi plan.

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:
Filozofija u psihologiji , , , , , , ,
2 Comments
  1. Zivim ovakav odnos vec cetiri godine i ne mogu se nikako izvuci….savrseno ste sve opisali u detalj.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.