Autizam i psihoanaliza – Frances Tustin

studeni 29, 2018

Autizam i psihoanaliza – Frances Tustin

 

 

 

 

Svaki se čovjek rađa prerano. Iz ekstaze jedinstva u trenu je bačen u agoniju samostalnog života kojeg ne razumije. To je izvorna trauma koju ni sva empatija svijeta ne može do kraja iscijeliti. Empatije nikada nema dovoljno, agonija bivanja u svijetu za većinu je ljudi neizdrživa. Od fizičke i psihološke smrti svi se štitimo psihološkim obranama, one pomažu da ublažimo bolnu spoznaju samostalnog života. Svaka nas psihološka obrana na svoj način vraća u doba prije rođenja, u stanje jedinstva s majkom. Neke obrane ne zadiru previše u realnost našeg života, neke obrane stvaraju svoju vlastitu realnost, a neke obrane poriču da smo uopće i rođeni. U svijetu tih obrana još smo “jedno tijelo” s majkom, pupčana vrpca još nije prekinuta, svijet još nije stvoren. Takva je psihološka obrana – autizam, područje proučavanja britanske psihoanalitičarke Frances Tustin.

 

Frances Tustin

Engleska psihoanalitičarka Frances Tustin (1913-1994) pionir je psihoanalitičke terapije autizma. Djelovala je u sklopu poznate londonske klinike za dječju psihoanalizu – Klinike Tavistock, s kolegama Donaldom Winnicottom, Johnom Bowlbyem, R. D. Laingom, Wilfredom Bionom, Michaelom Balintom i mnogim drugima. U početku svog rada Tustin slijedi teoriju objektnih odnosa Margaret Mahler, Melanie Klein i Donalda Winnicotta, ali kasnije stvara vlastitu perspektivu i bavi se teorijom i terapijom problema vezanih uz autizam. Godine 1972. objavljuje svoju poznatu knjigu – Autizam i dječja psihoza. Godine 1984. prima počasno priznanje i nagradu Britanskog psihoanalitičkog društva. Nakon njene smrti, godine 1995., počinje s radom – The Frances Tustin Memorial Trust, u Los Angelesu, s ciljem unapređenja psihoanalitičke teorije i terapije autizma djece i odraslih. Svake godine Frances Tustin Memorial Trust dodjeljuje nagradu za nove ideje u teoriji i terapiji autizma.

 

Autizam

Svi se rađamo prerano i susret sa svijetom kao “radikalnim” Drugim ostavio je traga u našoj osobnosti. Ni sva pažnja ni briga naših roditelja nije posve ublažila tu izvornu traumu koje se često sjetimo, neki puta u snovima. Trauma rođenja za svu je djecu neizdrživa, ne postoji ta empatija koja bi posve zacijelila izvorni rez, tu prvobitnu pukotinu. Svako dijete traži potpunu posvećenost svijeta, svakog trenutka u danu.

No u dane i mjesece poslije poroda majka također traži podršku, razumijevanje i empatiju. Tustin spominje majke koje se često ne mogu osloniti na pomoć roditelja ili partnera, baš u prilici kada im je podrška najpotrebnija. Otac djeteta često je baš tih dana odsutan. Takve su majke uplašene, zbunjene ili usamljene, depresija je neizbježna. No dijete traži potpunu posvećenost, ono osjeća svaku pukotinu u odnosu, svaki nagovještaj povlačenja ili odvojenosti. Svijet je došao prenaglo, to razočaranje osobnost djeteta još ne može prihvatiti. Kako bi sačuvalo jezgru svoje osobnosti, ono se od svijeta mora obraniti, od svijeta mora pobjeći.

Po Tustin, autizam pripada grupi onih psiholoških obrana koje čuvaju osobnost, naše Ja, od spoznaje tuđe subjektivnosti. Ukratko, autizam nas čuva od – Drugog. Autizmu je slična obrana – dječja psihoza, kada dijete poriče postojanje druge, odvojene perspektive kroz fantaziju odnosa. No autizam je bijeg od svakog odnosa. Za Frances Tustin autizam je – čahura. Čahura koja godinama živi odvojena od svijeta sve dok okolina ne postane prikladna za preobražaj u novog leptira.

 

Crna rupa svemira

Frances Tustin u svom radu s autističnom djecom spominje tzv. iskustvo “crne rupe”. To je neugodan doživljaj kako je dijete sada “crna rupa”, prostor potpune praznine. Često je “praznina” u središtu tijela, možda je rupa “progutala” dio tijela ili organ, a neki puta nedostaje i cijelo tijelo. Obično je i majka doživljena crnom rupom, prostorom posvemašnje emotivne praznine. Ta je praznina ponor, bezdan iz kojeg nema bijega sve dok netko ne vidi i ne shvati dubinu očaja. Psihoanalitičar James Grotstein to naziva – “svemirska usamljenost”.

Nekoliko primjera :

John, dječak s dijagnozom autizma, na psihoterapiju kod Frances Tustin krenuo je s četiri godine. Još nije govorio, a pokazivao je i druge znakove autizma. Analiza je sporo napredovala sve do trenutka kad John jednom prilikom nije vidio neku majku kako doji svoje dijete. To ga je vidno potreslo, postao je tjeskoban, ali nije mogao objasniti zašto. Godinu dana kasnije, u radu s Tustin, John je polako stekao sposobnost svoje doživljaje izraziti riječima. Prve su riječi dječaka bile – Moj je jezik slomljen, jao meni! Na pitanje, što ga tako plaši u prizoru dojenja, John je objasnio kako ga užasava što – “crveno dugme” ne raste na njegovom jeziku! “Crveno dugme” u Johnovoj je fantaziji bila majčina bradavica za koju je bio siguran kako je dijelom njegova vlastitog jezika, njegova vlastitog tijela. Na samu pomisao kako majka i on nisu jedno jedinstveno tijelo doživio je napad panike. Svoja usta je tada doživio kao “crnu rupu”, prazan prostor bez ikakvih svojstava. Ono što je Johnu pomoglo da osvijesti i prihvati postojanje te pukotine, reza koji ga odvaja od majke bila je analitičareva sućut i razumijevanje. Tustin spominje kako je John na kraju analize ipak prihvatio činjenicu kako “crveno dugme” “raste” na grudima.

Tustin spominje i autističnog dječaka Alessandra, meni najljepši primjer humanosti Nove psihoanalize. Alessandro je na terapiju krenuo s tri godine, u trećoj godini analize počeo je crtati svijet oko sebe i svoje fantazije. Jednom je Alessandro nacrtao mačku koju roditelji drže čeličnom žicom zavezanu u mračnom kutu. Na slici se vidjelo kako je mačka u strahu, očajna. Na analitičarevo pitanje – Kako će spasiti mačku?, Alessandro je u drugom kutu sobe nacrtao miša. Moglo se vidjeti kako miš sa zanimanjem promatra razvoj događaja. Na pitanje – Kako miš pomaže mački?, Alessandro je bez riječi u kutu mišjeg oka nacrtao veliku suzu!
Mišja empatija spasila je mačku!

Psihoanalitičar Robert Stolorow govori o sličnom iskustvu s klijenticom koja je s osamnaest godina počela halucinirati i pokazivati znakove psihoze. Njen se svijet počeo puniti “crnim rupama” koje su prijetile kako će progutati svemir i nju samu. Crne rupe bi se pojavile iznenada, kao crne točke, i pomalo se širile proždirući svijet. Na kraju analize otkrilo se kako je djevojka bila žrtva svakodnevnog incesta svog oca, a njena je majka, koja je morala znati kako djevojka pati, poricala cijelu priču. Svoju patnju djevojka nije mogla izraziti riječima jer nije bilo nikoga da je čuje. Traumatsko razočaranje u empatiju svijeta, za koji je djevojka bila “nevidljiva”, stvorilo je iskustvo “crnih rupa”, mračnih prostora bez empatije. No kada je osjetila kako svoju patnju može ispričati Stolorowu te kako je on razumije, crne rupe su nestale.

 

Oklop

Iskustvo “crne rupe” razumijemo tek kada se uživimo u perspektivu djeteta i njegova očekivanja. Što očekuje dijete? Dijete od svijeta i svoje majke očekuje potvrdu vlastitog postojanja, očekuje pozitivnu reakciju na svoje misli i afekte. Drugim riječima, očekuje da majka kao zrcalo odrazi njegovu osobnost. U toj razvojnoj fazi promatranjem svijeta dijete očekuje vidjeti sebe. Ako u tom trenutku majka ne odrazi dječje potrebe, misli ili tijelo, dijete će živjeti s iskustvom praznine. Ono osjeća kako mu neki dijelovi tijela nedostaju. Često nedostaje središte tijela, u njemu je sada “crna rupa”, bolna praznina. Majčine su oči također “crne rupe” koje kao pogled Meduze sav život pretvaraju u kamen. Jedina je obrana od totalnog poništenja izbjegavati susret s Meduzinim očima.

Po Tustin, dijete se od čudovišta s “rupama” štiti stvaranjem svog “oklopa”, “školjke” ili “čahure” u koju “zrake smrti” ne prodiru. Uzrok autizma nije trauma rođenja, ma koliko strašna ona bila, već užasno iskustvo kako se traumu ne može dijeliti sa svijetom jer nema nikoga tko vidi i čuje. To iskustvo kako dijete za svijet ne postoji, kako je ono za svijet “ništa”, stvara potrebu za povlačenjem u svijet fantazije gdje.

Kako bi preživjelo stanje posvemašnje agonije, autistična osoba koristi tzv. tvrde i meke “autistične objekte”. To su predmeti koje osoba koristi kako bi proizvela snažne osjete na površini kože i tako zaboravila na postojanje Ne-Ja. Tim predmetima ona nastoji zatvoriti “otvor” u oklopu kroz koji svijet prodire u unutrašnjost. To su često hladni metalni predmeti, limenka, model vlaka, dijelovi stroja i slično. Smisao je tog podražavanja kože potisnuti neizrecivo bolan osjećaj agonije uslijed spoznaje odvojenosti.

Za Tustin su “autistični objekti” i ponavljajući, repetitivni pokreti kojima dijete nastoji postići stanje autohipnoze. Tada ono posve zaboravlja na vanjski svijet i sve opasnosti koje od tamo dolaze. Kad se njiše naprijed – natrag, doživljaj kretanja usmjerava sva osjetila prema unutra. Autohipnozom se dijete zatvara u sebe kao školjka kako ništa ne bi remetilo fantaziju jedinstva.

Znamo za “prijelazne objekte” koje spominje Donald Winnicott. To su tople i mekane lutke koje dijete podsjećaju na lijepe trenutke bivanja s majkom. Oni tješe. Objekti koje spominje Tustin ne tješe i ne podsjećaju na majku, oni autistično dijete štite od majke. Igračke tako autističnom djetetu nisu zamjena za majku već su oni zamjena za dio dječjeg tijela ili čak za samo dijete. Kao što znamo, smisao autizma nije odnos sa svijetom već odnos sa samim sobom. Za Freuda je riječ autizam skraćenica od riječi auto i erotizam, to je radikalni oblik narcizma, povlačenje u sebe pred strahotama svijeta.

Paradoks je autizma u tome što osoba nastoji očuvati doživljaj jedinstva sa svijetom, dok se istovremeno od svijeta povlači u vlastitu ljusku gdje je više nitko ne može pronaći. Jednom kada autistične obrane postanu prevladavajući oblik ponašanja, odnosno, kada se te obrane učvrste, povratak u svijet ljudi postaje nepotreban, suvišan.

 

Jezik

Autistično dijete nije posve rođeno. Tijelo svoje majke doživljava vlastitim produžetkom, pri čemu na svaku spoznaju odvojenosti reagira agonijom. Na žalost, tu agoniju ono ne može izraziti jezikom. Dva su razloga:
– Samo kroz jezik možemo prihvatiti spoznaju odvojenosti od Drugog. Samo jezikom možemo dijeliti agoniju usamljenosti. Ako dijete svojim autističnim obranama živi u fantaziji jedinstva s majkom, potrebe za jezikom nema.
– Jezik označava spoznaju druge i drugačije perspektive, jezik je prozor u svijet Drugosti. Početak jezika označava rez, pukotinu, kraj jedinstva. Osoba s problemom autizma ne može prihvatiti spoznaju reza ili pukotine pa ne može prihvatiti ni jezik koji tu pukotinu dokazuje. Stoga dijete koje ne može i ne smije prepoznati Drugost, od jezika mora odustati. Ona ili ne govori, ili ne koristi riječi kojima se otkriva odvojenost od svijeta – Ja, Ti i slično. Neverbalni jezik je također “zabranjen” pa osoba teško prepoznaje izraze lica i osjećaje koji oni izražavaju.

Zreloj je osobi jezik niz simbola, riječi, koji označavaju objekte. Za autističnu je osobu riječ – objekt za sebe. Kako ne postoji svijet izvan tijela, tako ni simbol ne može označiti vanjski objekt. Upotreba riječi koje nemaju značenja je tzv. – eholalija.

Dok “zrela” osoba svoju agoniju može izraziti riječima i tako je dijeliti sa svijetom, autistična osoba nema jezik kojim bi izrazila svoju bol. Kako nema jezika za svoje osjećaje ona od njih mora odustati, mora ih poreći. Stoga ona pretvara osjećaj u osjet. Kako nema riječi za emotivnu patnju, ostaje joj samo fizička bol. Sličan oblik žalovanja i tugovanja naći ćemo u tzv. “tradicijskih naroda”, “primitivnih plemena”. Kad umre član plemena oni ne tuguju već se sakate. Oni se režu, probadaju ili bičuju jer nemaju riječi kojima bi izrekli svoju tugu. Ostaje im samo fizička bol kojom nastoje poništiti gubitak. Utapanje u vlastitom bolu tako postaje oblikom autohipnoze kojom osoba poriče neizrecivu tugu.

I mnogi odrasli, zreli ljudi često ne mogu prihvatiti iznenadnu spoznaju različitosti. Tada i oni odustaju od jezika. Za njih kažemo da se “inate” ili da se “dure”. Po Tustin, većina tzv. “normalnih”, “zrelih”, ljudi ima tzv. “džepove autizma”, dijelove osobnosti koji se pod pritiskom povlače iz svijeta i pretvaraju u “čahuru”. Pod većim pritiskom, u stanju posvemašnje izolacije od svijeta, svatko će se povući u autizam kako bi zaštitio jezgru svoje osobnosti od potpunog poništenja. Sjetimo se sjemenki iz egipatskih piramida koje su posađene i proklijale. One su učahurene čekale tisuće godina dok okolina nije postala pogodna za njihov rast.

 

Terapija

Osoba s problemom autizma učahurila se u svoj svijet, od svijeta se štiti kao školjka. I najmanji pokušaj da se u taj svijet silom prodre vodi eksploziji ljutnje, agresije i ubilačkog bijesa. Nagovještaj da se kontrola i nadzor nad svijetom na tren prekidaju, pokrenut će neugodne, bolne i “zabranjene” afekte. U psihoanalizi autizma takva se ljutnja pokreće na nagovještaj analitičareve samostalne egzistencije, na spoznaju odvojenosti. To se obično događa pri kraju terapeutskog sata, pri kraju tjedna, za vrijeme praznika i drugim prilikama kada klijent nasluti analitičarevu odsutnost i odvojenost. Po Tustin, baš su to oni kreativni trenuci analize u kojima postoji mogućnost preobrazbe.

Od analitičara se očekuje da prepozna spomenute trenutke, te da ih klijentu protumači kao logičnu posljedicu odvajanja. Klijent tada pomalo otkriva kako može i smije emotivno reagirati na odvojenost, te kako emotivna reakcija ne vodi odbacivanju. Klijent doznaje kako nije potrebno svoju agoniju poricati ili iživljavati, on stječe iskustvo kako se agonija može izraziti riječima i dijeliti sa svijetom. Ukratko, on otkriva kako s druge strane postoji netko tko čuje. Tek s tom spoznajom on može napustiti svoje sigurno utočište u koje se učahurio. Kao što već znamo, tek kad agoniju dijelimo s ljudima ona se pretvara u žalovanje, a žalovanje je jedini čovjeku dostupni put prema spoznaji odvojenosti i iskustvu tuđe subjektivnosti.

U čemu se ova metoda psihoterapije razlikuje od psihoanalitičke terapije ostalih psiholoških problema i obrana? Znamo da je temelj psihoanalize razumijevanje i tumačenje. Razumijevanje, odnosno, empatija s klijentom stvara prostor jedinstva, dok tumačenje odnosa stvara prostor zajedništva. Cilj je svake psihoanalitički orijentirane terapije stvoriti prostor jedinstva kako bi ga se kasnije preobrazilo u prostor zajedništva. Taj proces preobrazbe jedinstva u zajedništvo nazivamo – odrastanje, a drugi je naziv i – preobražujuće pounutrenje. Kod jednostavnijih psiholoških obrana analitičar može odmah klijentu tumačiti svoju perspektivu, pokazati vlastitu subjektivnost i time dekonstruirati obrane. Kod težih obrana kakva je autizam, potrebno je dugogodišnje razumijevanje kako bi se jednog dana ono moglo i protumačiti, interpretirati. Stoga analitičar osobu s problemom autizma prvo promatra, nastoji razumjeti. U toj bi razvojnoj fazi tumačenje značilo nametanje tuđe perspektive, tuđe subjektivnosti, od čega klijent najviše i strahuje. Kod terapije autizma analitičar je samo prisutan, on promatra, nipošto ne savjetuje ili ne vodi. Ono što nipošto ne smije učiniti jest – mijenjati ponašanje svog klijenta.

Na žalost, društvo od psihoterapije očekuje da ona vodi, da savjetuje, da mijenja ponašanje. Drugim riječima, da je “učinkovita” i “efikasna”. Psihoanalitičar mora izdržati taj društveni pritisak. Posebno u terapiji autizma, analitičar mora odustati od nametanja svoje volje, savjeta i promjene ponašanja. Ako je u tome dosljedan, ako slijedi svoj psihoanalitički ideal poštovanja tuđe subjektivnosti, velika je vjerojatnost da će klijent napustiti svoju sigurnu čahuru i preobraziti se u leptira.

Na kraju, spomenimo kako ideja o psihoanalitičkom liječenju autizma nailazi na snažan otpor. Evo što o tome kaže Tustin:

“Ljudi mi često govore – Autizam je biološkog porijekla i ne može se liječiti psihoterapijom!
Na što ja odgovaram – Ali ja ga svojom psihoterapijom izliječim!
Oni nastavljaju – Ako je došlo do izlječenja onda to nije bio autizam!
Ja kažem – Ali baš ste im vi dijagnosticirali autizam!
Taj argument obično označava kraj diskusije…”

 

 

Vladimir Nemet

 

 

Ocijeni:
Psihološki problemi , , , , , ,
4 Comments
  1. Bok Vlado! Znaš što me zanima? Što misliš, koliko reakcija djeteta ovisi o njegovom karakteru? Da dvoje djece imaju istu majku i iste sve druge okolnosti, da li bi oboje postali autistični?

    • Bok! 🙂

      To je možda pitanje koje najviše slušam na svojim predavanjima. Varijanta tog pitanja je i – Kako to da majka ima dvoje ili više djece, a samo jedno ima probleme s autizmom?

      U duhu Frances Tustin mogu odgovoriti kako majka ne gleda na svoju djecu na isti način, svako dijete ona doživljava drugačije. Na kraju krajeva, njena djeca nemaju ni isto ime. Mala promjena u perspektivi, u kutu gledanja, stvara velike promjene.

      Ideja o karakteru, točnije, o urođenom karakteru, nije u duhu Nove psihoanalize, Kohuta, Stolorowa i drugih. Po njima, svijet ne vidi naš karakter, već to što svijet vidi postaje našim karakterom.

  2. A što nam je u duhu nove psihoanalize urođeno?

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.