Anoreksija i bulimija

ožujak 31, 2017

Anoreksija i bulimija

 

 

 

Problemi prehrane, anoreksija i bulimija, ne mogu se odvojiti od problema vezanih uz doživljaj osobnosti. Anoreksija i bulimija uvijek su simptomi veće ili manje krize identiteta. Ako znamo da je identitet određen našim odnosom s drugim ljudima, tada su problemi s prehranom uvijek znak kako osoba nema kvalitetne i smislene odnose sa značajnim drugima, sa svijetom.
Drugim riječima, anoreksija i bulimija imaju svrhu kompenzirati manjak značajnih ljudi, onoga što suvremena psihologija naziva “objektima sebstva” ili “self-objektima”. Osoba koja ne može svoju osobnost organizirati kroz smislene odnose s ljudima prisiljena je kompenzirati taj nedostatak, neki puta putem hrane.

Hrana za bulimičnu ili anoreksičnu osobu postaje tako glavni organizator osobnosti. (Svaka je ovisnost, bilo o kemijskim tvarima, alkoholu i drogi, ili ovisnost o raznim ritualima poput kladionice ili ekstremnih sportova, uvijek znak kako osobnost svoj kontinuitet u prostoru i vremenu ostvaruje kroz kompenzaciju, a ne kroz smislene odnose s drugima.)

Suvremena psihoanaliza vjeruje kako bulimična osoba nije mogla dovoljno idealizirati svoje roditelje, nije im se mogla u dovoljnoj mjeri diviti, obožavati ih. Stoga je svoju potrebu za idealizacijom usmjerila prema hrani koju unosi u neograničenim količinama. Tolika je njena glad za ljubavi.

S druge strane, anoreksična osoba nema roditelje koji joj se dovoljno dive, koji ju dovoljno obožavaju. Ukratko, mora živjeti bez “iskre u oku”. Stoga se ona, redovito nesvjesno, divi samoj sebi. U njenoj je podsvijesti skrivena idealna i velebna slika nje same kao osobe koja ne treba ništa i koja može bez ikoga. Čak i bez hrane. Svaki izgubljeni kilogram dokaz je njene velebnosti i apsolutne kontrole svijeta oko sebe. (Ako nam to zvuči čudno možemo se prisjetiti koliko medijskog prostora uzimaju izjave ljudi koji se hrane samo svjetlom, žive od sunca. Nije li to znak kako živimo u narcističkom društvu koje ne podnosi bilo kakvu ograničenost?)

Terapija za anoreksiju i bulimiju trebala bi, prema tome uvjeriti osobu kako bi bilo dobro zamijeniti hranu empatijom ljudskog bića. Umjesto što pridaje ogromnu važnost hrani, osoba bi trebala dati važnost drugom čovjeku i njegovoj empatiji. Ne treba zaboraviti kako je baš nedostatak empatije, razumijevanja i sućuti, doveo do zaokupljenosti hranom. Ali nije li tako i za sve druge psihološke probleme, od autizma do psihoze, neuroze i graničnog poremećaja?

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Psihologija djetinjstva , , , ,