Afektivna intencionalnost

listopad 6, 2017

Afektivna intencionalnost

 

 

 

 

“Čovjek mora ostaviti nešto za sobom, govorio je moj djed. Možda dijete, možda knjigu ili sliku, možda kuću ili barem zid, može i par cipela. Ili zeleni vrt za sobom. Nešto što je tvoja ruka dotakla na pravi način kako bi tvoja duša imala gdje otići kada umreš, i kada ljudi gledaju taj cvijet ili stablo oni vide tebe, ti si tamo u cvijetu, u stablu.
Nije važno što radiš, govorio je moj djed, sve dok mijenjaš svijet oko sebe tako da to nije isti svijet prije i poslije što si ga dodirnuo svojim rukama. Razlika između čovjeka koji kosi travu i vrtlara jest u dodiru, čovjek koji kosi travu kao da i nije bio u vrtu, vrtlar ostaje u vrtu zauvijek…”
Ray Bradbury

“Biti znači biti viđen…”
Biskup George Berkeley

Svi već znamo kako fenomenologija, egzistencijalizam, suvremena psihologija i psihoanaliza u centar svega, u sami izvor vremena i prostora, u centar svemira, stavljaju odnos, susret, dijalog dvaju ljudskih bića.

Taj ljudski susret koji određuje sve oko nas kao i nas same, dakle sve što postoji, ono je po čemu se suvremena psihologija i filozofija razlikuju od svojih prethodnika, od vremena kada su ljudi i stvari još postojali – sami za sebe. To vrijeme je iza nas, više ništa ne postoji samo za sebe, sve je relativno, “sve se odnosi prema promatraču“, kako bi rekao Albert Einstein, fizičar/fenomenolog.

No ljudi se većinom i dalje drže tradicije, “objektivne istine”, “prirodnog zakona”, još se uvijek moraju odrediti kao da postoje sami za sebe, slobodni od tuđe perspektive i procjene. Možemo to razumjeti, osloniti se na tuđu perspektivu i procjenu u našem je društvu uvijek opasno, razina empatije u našoj je okolini još uvijek premala, razumijevanje i sućut još su u zametku. Stoga se i ne čudimo što čovjek traži sigurno utočište izvan ljudskog, u apsolutnom, transcendentalnom, metafizičkom.
Ipak, naše je pravo utočište u ljudskom svijetu. Svaki je čovjek mreža ljudskih odnosa, taj je prostor razmjene misli i osjećaja njegov pravi dom. Tražiti sebe van svijeta ljudi možda jest sigurnije, čovjek tamo može naći zaštitu, ali će izgubiti ljudskost.

 

Svijet odnosa

Kao što već znamo, život u izolaciji, u odvojenosti od ljudskog svijeta, nije moguć. Svi simptomi koje poznajemo, od depresije do napada panike, znak su kako je osoba na neki način odvojena od svijeta ljudi, od drugog ljudskog bića i njegove empatije. Iako živimo u gradovima, u gužvi, okruženi tisućama drugih, to još ne znači da smo ostvarili smisleni, intimni dodir s drugim čovjekom. Svaki je simptom koji nas muči bez iznimke znak kako između nas i svijeta ljudi postoji manja ili veća pukotina, znak kako još uvijek nismo dovršili svoj životni zadatak, a to je – dodir, susret s drugim čovjekom.

No, možemo se zapitati, zašto je to tako, zašto ne možemo sami kroz život, zašto trebamo druge ljude? Suvremena psihologija i filozofija daju nam sljedeća dva razloga:

– Samo drugi čovjek može u nama pokrenuti sve ono što ne može svijet minerala, biljaka i životinja. Tek prema drugom čovjeku usmjeravamo one želje i namjere koje nećemo pokrenuti prema ničemu drugome.
– Samo nas drugi čovjek može potpuno razumjeti, prepoznati, vidjeti. Jedino čovjek ima sposobnost empatije, tu dragocjenu vrlinu koja nas iscjeljuje, drži na okupu.

Možemo se upitati – Što je važnije, pokrenuti tu posebnu vrstu potrebe i želje prema drugima, koju nazivamo još i žudnja, ili tražiti od drugih da tu našu potrebu, želju ili žudnju prepoznaju? Ili je to možda isto – Mi žudimo da nas vide, točnije, mi žudimo da za nama žude, kako to kaže Jacques Lacan.

U ovom ću tekstu objasniti značaj jednog i drugog, važnost naših želja i potreba, te važnost empatije koja našim željama i potrebama daje smisao.

 

Intencionalnost

Mnogi su filozofi pokušali odgovoriti na pitanje – Što određuje ljudsku svijest, po čemu smo to ljudi?.
Mislimo da je za suvremenu psihologiju i psihoterapiju najbolji odgovor dao njemački filozof Franz Brentano. On je primijetio kako je ljudska svijest uvijek svijest o nečemu. Ne možemo razmišljati o sebi bez da u to razmišljanje ne uključimo i svijet oko nas, okolinu koja nas je potakla na razmišljanje ili možda razbila našu ravnotežu, našu homeostazu. Slično pravilo vrijedi i za naše osjećaje. Naši su osjećaji uvijek pokrenuti nekim zbivanjem izvana. Čovjek koji bi živio izolirano od svijeta ne bi mogao imati osjećaje jer ne bi postojalo ništa što bi ih pokrenulo.
Franz Brentano je svojoj teoriji dao ime – intencionalnost.

Intencionalnost možemo odrediti dvostruko. Kao osobinu svijeta da postoji tek kad prema njemu usmjerimo našu pažnju.
I drugo, kao osobinu svijeta da postoji tek kad prema njemu usmjerimo našu namjeru.
Možemo primjetiti kako između pokretanja naše pažnje i pokretanja naše namjere nema razlike, u oba slučaja mi nismo pasivni, neutralni promatrač, već smo aktivni sudionik u stvaranju strukture svijeta.
Ukratko – Mi aktivno organiziramo naša iskustva u smislenu cjelinu.

Sva je naša percepcija aktivna.
Čovjek nije pasivni promatrač svijeta oko sebe, obrasci koje on u svijetu prepoznaje, posljedica su njegovih prethodnih iskustava, njegovih prošlih doživljaja, a najviše njegovih želja, potreba i žudnji. Drugim riječima, čovjek vidi to što mu treba i u tome nikada nije objektivan.
Ideju da čovjek vidi pravu realnost obično nazivamo – naivnim realizmom. Naivni realizam tvrdi kako čovjek svojim osjetilima može doseći vanjski svijet, spoznati neke njegove osobine, npr. boju, miris, tvrdoću. Nije tako, čovjek ne može doprijeti do vanjskog svijeta, jedino što može vidjeti njegova je aktivnost gledanja, a jedino što može čuti jest njegova aktivnost slušanja.
(Pod pojmom naivnog realizma možemo uvrstiti i kognitivne znanosti. Po njima aktivnost promatranja čine tri razine; promatrač, komunikacijski kanal i objekt promatranja. Teorija kaže da promatrač uslijed šuma u kanalu ima iskrivljenu sliku objektivne realnosti. Odnosno, on ima “mentalnu reprezentaciju realnosti“. Tako se kognitivne znanosti bave proučavanjem “mentalnih reprezentacija” u mozgu. To je upravo suprotno duhu fenomenologije po kojem ne postoji jedna objektiva realnost pa tako ne postoji ni reprezentacija realnosti u mozgu.)

Fenomenologija tvrdi da je realnost posljedica naših želja, potreba, žudnji, odnosno, svatko vidi to što mu treba. Vanjski je svijet, priroda i ljudi, izvan dosega naše spoznaje. No iako svijet ne možemo spoznati, možemo biti sigurni da on postoji. Iako ne znamo tko je drugi čovjek ipak smo sigurni da s tim čovjekom nešto želimo učiniti.
Kao što kaže filozof Martin Buber – Svijet ne možemo spoznati, ali ga možemo zagrliti!

 

Empatija

Možemo se upitati, postoji li uopće empatija, ta sposobnost uživljavanja u svijet drugog čovjeka?
Filozofi Nietzsche i Levinas na primjer, tvrde da empatija ne postoji. Ideja kako znamo drugu osobu zapravo je svođenje drugosti na nas same, svođenje nepoznatoga na poznato. Ukratko, to je po njima – totalizacija, smrt drugosti. No iako je empatija nemoguća, naša namjera, naš pokušaj da budemo empatični čini beskrajnu razliku! Iako se ne možemo uživjeti u svijet druge osobe, naša želja da drugu osobu razumijemo, naš trud i muka da odustanemo od svojih predrasuda, od svog sigurnog svijeta, za drugu je osobu iscjeljujuća. Stvarno, nije lako biti svjestan uzaludnosti empatije, a svejedno uvijek iznova pokušati razumjeti. No takvo razočaranje mora stvoriti afekte, osjećaje, koji ako se prihvate, čine život!
Možemo reći i sljedeće, ideja da smo shvatili drugu osobu istog je trena ubija, a ideja da se osoba uopće i ne može shvatiti ubija još i prije!
Ne moram ni reći od kakve je važnosti takva perspektiva empatije za terapeutski odnos. Kada pomislimo da klijenta razumijemo, izgubili smo ga. Kada pomislimo da ga ne trebamo razumjeti, izgubili smo ga po drugi puta. Spoznaja o tome kako naša procjena drugog čovjeka ne može biti točna i da baš tako treba i biti, naziva se – falibilizam. Filozofi prošlih vremena, Platon i Descartes vjerovali su kako spoznaja može biti nepogrešiva, no danas, u vrijeme postmodernizma bačeni smo u ocean nesigurnosti, dekonstrukcije i deidealizacije, a tu vrstu traumatskog razočaranja mogu podnijeti samo malobrojni.

 

Afektivna intencionalnost

Sada znamo što želimo – Drugog čovjeka!
No znamo li i kako želimo?
Odgovor glasi – Mi želimo tijelom!

Kao što su primijetili mnogi filozofi i psiholozi, ljudska je želja uvijek tjelesne prirode.
Naše znanje može biti apstraktno, imaginarno, bestjelesno, ali naša želja, potreba, žudnja moraju biti otjelovljene. Kao što smo rekli, znanje je iluzija, fantazija, ali doživljaj koji je otjelovljen uvijek je stvaran, realan. Zato možemo reći kako su prostor realnog i prostor našeg tijela ista stvar.
Realno je tjelesno.

Kako kaže filozof Merleau Ponty – Ljudsko je tijelo jedini alat kojim uzimamo svijet!

Tijelom mi spoznajemo svijet.
Kako kaže Martin Heidegger – Za majstora je čekić ono što njegova ruka i njegovo tijelo s njime radi.

Ukratko, mi žudimo organima, mi vidimo tijelom! Naši organi posežu za prirodom, naši mišići, zubi, nokti uzimaju ljude. Prema tome – Što jače uzimamo drugo biće, to ono za nas više postoji. Kada odustanemo od naših želja i žudnji, svijet se oko nas osiromašuje. Svijet oko nas, druge ljude, mi doživljavamo tjelesno, cijelim svojim bićem. Bez tijela ne bi mogli doživjeti drugog čovjeka. No vrijedi i obratno, bez drugog čovjeka ne bi imali vlastito tijelo.
Doživljaj drugog bića uvijek je takav, duboko tjelesan, visceralan. I naša utroba, viscera, žudi za svijetom. Ako nije visceralan tada je doživljaj drugog apstraktan, intelektualan, imaginaran. To nije svijet ljudi, već svijet duhova, svijet fantazije.

 

Kako svijet vidi psihoanaliza, a kako fenomenologija?/

Razlika je između fenomenološko egzistencijalističke psihologije i psihoanalize u tome što psihoanaliza tvrdi kako zna što svaki čovjek želi, dok bi fenomenologija rekla kako ne možemo znati drugog čovjeka pa tako ni njegove želje. Drugim riječima, psihoanaliza tvrdi kako zna što se u podsvijesti krije, dok fenomenologija tvrdi da ne zna.

Psihoanalitičar kaže – Svaki čovjek ima želju za uništenjem, destrukcijom svega živog.
Fenomenolog odgovara – Tko je taj čovjek, pa nismo svi isti?
Analitičar bi nastavio – U trideset godina rada s ljudima nisam sreo čovjeka koji u nesvjesnom nema skrivenu fantaziju uništenja.
Fenomenolog ne odustaje – Ali svi smo mi drugačiji, svi smo različiti!
Analitičar se smije – Ako smo svi drugačiji, svi različiti kako se onda razumijemo, kako razgovaramo?
Taj razgovor traje već stotinu godina i ne vidimo mu kraja.

 

Psihologija

Mnogi su psiholozi našli različite nazive za afektivnu intencionalnost. Freud, Brentanov učenik, koristi naziv – libido. Lacan, Freudov učenik, koristi naziv – jouissance, a Kohut, koji kreće ispočetka, koristi naziv – ambicije. Svi se oni slažu u tri stvari; da žudnja nastaje u tijelu, da se žudnja ne može ostvariti te da je potrebno o žudnji razgovarati i dijeliti s drugima bolne osjećaje razočaranja. Odatle i tzv. terapija razgovorom – psihoanaliza, koja stavlja jezik u prvi plan kao jedini medij za razmjenu i dijeljenje osjećaja. Jasno, mi znamo i za glazbeni, likovni i plesni jezik, kao i za govor tijela. Sve su to načini kojima se povezujemo sa svijetom.

Put od pokretanja želje pa do razočaranja i stvaranja jezika prvi je opisao Freud kroz svoj Edipov kompleks ili Edipalni sukob. Dijete žudi za roditeljem, ali se svoje žudnje mora odreći, nema je s kime podijeliti. Tada je potiskuje ili poriče. Time gubi sebe, a gubi i svijet. Neuroza bi se ovdje mogla označiti kao život bez tijela, život izvan tjelesnoga.
Kako osobu bez tijela nagovoriti da opet postane tijelom temeljni je zadatak svake ozbiljne psihoterapije. Taj bi zadatak bio puno lakši da ne živimo u društvu koje je većinom usmjereno prema izvantjelesnim i mističnim prostorima te prema potiskivanju i poricanju želja. Treba nam više doživljaja, a manje metafizike.

 

Želje se veoma lako odreći.

Veoma je lako djetetu ukazati na infantilnost njegove žudnje. Veoma je jednostavno objasniti djetetu kako se njegove želje ne mogu ostvariti i kako bi trebalo od njih odustati. Još je lakše dječju žudnju ignorirati, ne vidjeti je. Za takvo nevidljivo dijete zaista ne možemo reći da je živo, da stvarno postoji.

Ovdje dolazimo do drugog razloga zašto ne možemo bez drugih – Osim što u nama trebaju pokrenuti žudnju, drugi je moraju u nama i prepoznati. Već smo rekli da želje, potrebe i žudnje postoje jedino kroz percepciju organa, doživljaj tijela. No čije je tijelo zapravo? Je li zaista naše?
Mi ne možemo znati čije je tijelo zaista, osim ako nam svijet ne kaže – To je tvoje, to si ti!
Naši osjećaji postaju naši tek kada su odraženi u očima svijeta oko nas. Znamo za osobe koje su bile jako zanemarivane, teško zapuštane. Na njihove se potrebe nije reagiralo, njihove se želje nisu prepoznavale. Posljedica je uvijek manji ili veći stupanj otuđenja, alijenacije ili depersonalizacije, drugim riječima, to su osobe bez vlastitog tijela.
Iako imaju tijelo, to tijelo nije njihovo, oni ga ne osjećaju, oni ga ne doživljavaju svojim. Na pitanje – Kako si? oni odgovaraju u trećem licu – Čovjeku je teško! ili – Koja vrućina!.
Psihološki mehanizmi poput projekcije i idealizacije ne bi postojali da ljudi doživljavaju tijelo, organe i iskustva svojim vlastitim.

Da tijelo postane naše, potrebno je da druga osoba, netko izvan nas kaže – To si ti, to su tvoji osjećaji, to je tvoje tijelo.
Zato nije dovoljno samo željeti i žudjeti, potrebno je da želja i žudnja postanu naši vlastiti, što ne možemo učiniti sami.

 

Psihoterapija

Kao što znamo, u svakom se djetetu odmah po rođenju pokreće želja, potreba, žudnja za roditeljem. Ako želimo da dijete ne odustane od svojih želja, da ih ne ugasi, roditelj ih treba prepoznati i vratiti djetetu. Uloga je roditelja ne samo da prepozna već i da na određeni način pojača dječje namjere kako bi našle svoje mjesto u dječjem svijetu, kako bi dijete za njih moglo reći – To su moje želje! Čak i one male, sitne potrebe, koje bi mogle proći neopaženo treba uočiti i posebno naglasiti da ih dijete doživi kao svoje.
Zato trebamo druge ljude, da nam vrate naše tijelo prije nego otplovi u zaborav.

U psihoanalizi, želje se pokreću prema psihoterapeutu. U početku veoma sramežljivo, a kasnije sve više i više. Zadatak je terapeuta da prepozna želje i potrebe svog klijenta, bez da mu tumači kako su one djetinjaste ili kako se možda ne mogu ostvariti. Terapeut je pojačalo, on vidi i prepoznaje i one najsitnije ambicije svog klijenta, posebno ih naglašava, neće dozvoliti da prođu neopaženo.
Klijent pomalo otkriva kako se svojih želja i potreba ne treba sramiti. Pomalo uviđa kako su te želje samo i jedino njegove, te kako je upravo zbog njih on jedinstvena i posebna osoba, drugačija od svih ostalih, a s jednakim pravom na život!

 

Vladimir Nemet

 

 

 

Ocijeni:
Psihologija osobnosti , , , , , , , , ,
2 Comments
  1. Odličan članak!

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.