Amalia Rodrigues – Fado je tužna sudbina

kolovoz 4, 2017

Amalia Rodrigues – Fado je tužna sudbina

 

 

“Svoje se prve lutke ne sjećam, ali se sjećam svog prvog fada!”
Amalia Rodrigues

Svaki čovjek žalovanjem raste.
Kroz bezbroj sitnih rastanaka, gubitaka, smrti, svatko od nas otkriva smisao života, otkriva kako je to biti “čovjekom među drugim ljudima”. Kada bi tuga i žalost nestali iz naših života dogodilo bi se nešto strašno, život bi izgubio smisao, drugi nam ljudi više ne bi bili važni, kao da ih i nema. Zato trenutke tugovanja treba posebno cijeniti, njegovati ih kao posebnu rijetkost, jer u našem modernom dobu tugovanje i žalovanje umiru. Na njihovo mjesto dolazi euforija, manija i drugo poricanje bolnih osjećaja.
Umjetnost je, od svog postanka do danas, uvijek bila prostor u kojem obitavaju bolni osjećaji i afekti. Ona je prostor u kojem se oni dijele da svijetom.
Takav prostor, dom za bolne osjećaje, jest i glazba.

U sljedećem tekstu govorim o glazbi općenito, o psihologiji žalovanja, o fado glazbi i osjećaju saudade koji je u toj glazbi prisutan te o fragmentima poznatih pjesama Amalie Rodrigues.

 

Što je to glazba?

Glazba je neverbalni jezik.
Njezin je smisao učiniti nevidljivo vidljivim. Naše bi fantazije i afekti netragom nestali da ih ne dijelimo sa svijetom. To možemo učiniti verbalno, riječima, ali to možemo učiniti i glazbom. Glazbu možemo slušati sami, baš kao i pisati svoj dnevnik ili svoje pjesme. Tada ih dijelimo sa zamišljenim sugovornikom koji nas sluša i razumije. Ipak, prava snaga glazbe dolazi kroz zajedničko slušanje. Glazba je razgovor, dijalog.

 



Nastavak ovog teksta dostupan je članovima Udruge za psihologiju sebstva.  


Za informacije oko članstva pišite na: empatija@vip.hr

 

Psihologija umjetnosti , , , , , ,