POSTMODERNA PSIHOLOGIJA
PREDAVANJA • RAZGOVORI • TERAPIJA
psihoterapija

Udruga za postmodernu psihologiju “Heinz Kohut”
 

Udruga za postmodernu psihologiju djeluje već desetak godina, a bavi se organizacijom predavanja, edukacija i savjetovanja iz područja suvremene psihologije, filozofije i psihoterapije. 

Postmoderna psihologija novi je oblik psihoterapije koji u prvi plan stavlja empatiju, uživljavanje i razumijevanje. 

Po riječima Heinza Kohuta, osnivača psihologije osobnosti, svi naši psihološki problemi, kao i mnogi fizički, nastaju uslijed nedostatka empatije, doživljaja da smo prepoznati i shvaćeni, da nas netko razumije i vidi. Tek kada osjetimo da nas je netko uistinu shvatio možemo odustati od brojnih simptoma i poremećaja koje smo do sada koristili kao zamjenu za pravu empatiju.

Postmoderna psihologija mnogo toga preuzima iz filozofije, posebno fenomenologije i egzistencijalizma Sartrea, Camusa, Bubera, Heideggera, Nietzschea, Frankla i mnogih drugih. Psihoterapija pomaže klijentu da prestane biti žrtva emotivnog ili fizičkog zlostavljanja i da postane osoba koja može primiti i dati ljubav. To je temeljno načelo psihologije osobnosti, pomoći klijentu da ostvari život u kojem će voljeti i biti voljen!
Za sva pitanja i informacije o članstvu pišite na: empatija@vip.hr

 

 

 

Razgovori i predavanja

Škola postmoderne psihologije

 

Svakog petka u 2018. i 2019 godini, u 19 sati, održavamo Školu postmodrne psihologije
prema sljedećim načelima:psihoterapija

1. Čovjek svoju ljudskost i smisao ostvaruje samo kroz doživljaj vlastite cjelovitosti. Ostvariti i održati cjelovitost u prostoru i vremenu jedini je motiv njegovih aktivnosti i fantazija kao i njegovih psiholoških obrana i zaštita.

2. Čovjek svoju cjelovitost i ljudskost ostvaruje isključivo kroz bivanje u svijetu, sa drugim ljudima. Bivanjem izvan svijeta, bez drugih ljudi, njegova se ljudskost i cjelovitost raspada, fragmentira.

3. Između čovjeka i svijeta uvijek postoji sukob, konflikt, koji stvara afekte, osjećaje, raspoloženja. Afekti, osjećaji i raspoloženja moraju naći svoje mjesto u svijetu, svoj “relacijski dom”. Takav “relacijski dom” je i psihoterapija.

 

Zbog ograničenog broja mjesta, potrebno se najaviti na: empatija@vip.hr

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 27. 7. 2018. u 19.00 sati

 

 

 

Razgovori i predavanja

Slobodno i prilagođeno dijete

Predavanje/razgovor/radionica Udruge za psihologiju sebstva

“U jezgri svog bića prilagođeno dijete zna da je loše. Čitav život ono nosi svoj teret srama, i nema trenutka u kojem može zaboraviti na svoju patnju…”
Bernard Brandchaft

Život počinje spajanjem, ali ljudski život, ljudska svijest, počinje odvajanjem. Tek odvajanjem od majke dijete pomalo otkriva svoju osobnost, svoju inicijativu, svoje ambicije, sve ono po čemu se od majke razlikuje. Prije toga dijete je s majkom bilo spojeno, stopljeno, oni su bili jedno i bili su isti. Iako to stanje simbioze ne možemo zvati pravim životom, svjesno ili nesvjesno svi čeznemo vratiti se u to stanje. Proces odvajanja od roditelja, afekti koji se tada pokrećeu, ono je što određuje osobnost djeteta.

Mnogi su psiholozi i filozofi na različite načine tumačili prirodu odnosa djeteta i roditelja. Većinom se slažu u jednom – dijete može biti slobodno, a može biti i prilagođeno, adaptirano.

Dijete je autentično, slobodno, kada svoju osobnost organizira oko svojih afekata, osjećaja i doživljaja koje dijeli s roditeljem i drugim ljudima.
Dijete može biti i prilagođeno, adaptirano, može se prilagoditi zahtjevima roditelja do te mjere da njegova prava osobnost zauvijek nestane. Tom je djetetu važnija slika, njegov odraz u očima roditelja, od njegovih vlastitih utisaka, a svoje će afekte, doživljaje i iskustva poricati i potisnuti kao da ih nikada nije ni bilo.

Ako prilagođeno dijete pitamo zašto je odustalo od sebe, zašto ga nema, ono će možda odgovoriti:
“Majko, ja ću se prilagoditi, odustati ću od sebe tako da zadržim naš odnos i preživim. To ću učiniti po cijenu vlastite osobnosti i vlastitog razvoja. Moram se prilagoditi tebi jer biti odbačen, prekinuti naš odnos, za mene znači smrt. Tako ću od dva zla, od toga da me nema, i od toga da nema ničega uopće, odabrati ono prvo. Odustajem od sebe i svojih afekata, svog osjećaja ljutnje. Bit ću sve što želiš, neću se ljutiti!”

Zbog ograničenog broja mjesta, potrebno se najaviti na: empatija@vip.hr

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 27. 7. 2018. u 19.00 sati

Ulaz je besplatan, ali naručite neki čaj od našeg sponzora Jing Yuan!

 

Razgovori i predavanja

Ljetna škola ljutnje

Radionice petkom – Kako prepoznati i prihvatiti osjećaj ljutnje?

Mnogi tvrde kako je naše društvo naprednije od onoga prije stotinu ili tisuću godina. Danas možemo prepoznati, prihvatiti i pokazati one osjećaje i afekte koji su bili društveno neprihvatljivi prije stotinu godina. Na žalost, neke probleme nismo riješili, u nekim prilikama još uvijek nismo posve svoji, posve autentični. Neka iskustva i osjećaje još uvijek ne prihvaćamo već ih potiskujemo ili poričemo. To obično radimo sa osjećajem ljutnje, s kojim, unatoč svom napretku, još uvijek nismo sigurni što učiniti.

Tako većina klijenata koji dolaze na psihoterapiju još uvijek u potpunosti ne prihvaća doživljaj ljutnje, ni svoj vlastiti, ni onaj druge osobe.
Oni se pitaju:
– Je li ljutnja pozitivan ili negativan osjećaj?
– Smijem li ga osjetiti? Smijem li ga pokazati?
– Ako ga osjetim ili pokažem hoće li netko pri tome stradati?
– Do koje mjere ga smijem doživjeti, smijem li u svom doživljaju ići do kraja?

Dok jedni imaju problema s izljevima bijesa kojeg ne mogu i ne znaju kontrolirati, drugi, kojih je više, svoju ljutnju toliko potiskuju da i ne znaju o čemu se radi.

Što je ljutnja?

Često se kaže da je uzrok ljutnje povreda našeg ega, uzdrmano samopoštovanje, bolno razočaranje. Po tome se ljutnja može nekako izbjeći ako ne dozvolimo svijetu da nas povrijedi. Mnogi tako, po uzoru na budističke redovnike, vjeruju da će izbjeći ljutnju ako se odreknu žudnje. No mi ne vjerujemo da je to moguće.

Naše je određene doživljaja ljutnje drugačije – Ljutnja je spoznaja drugosti. Ljuti nas spoznaja da druga osoba nije ista kao mi i da nije jedno s nama. Poznajemo i drugačije određenje ljutnje – Ljutnja je spoznaja konačnosti. Ljuti nas spoznaja kako smo ograničeni vremenom i prostorom, kako smo smrtni.
Ako se pitamo koje je određenje točno, drugost ili konačnost, možemo reći da su točna oba. Naime, do drugosti se dolazi spoznajom konačnosti. Ja nisam drugi jer mi nismo jedno i nismo isti, dijeli nas prostor i vrijeme. Tako drugost ukazuje na moju konačnost. Vrijedi i obratno, tek spoznajom vlastite konačnosti mogu otkriti drugog. Bez spoznaje konačnosti, bez spoznaje granica koje nas razdvajaju ne možemo biti svjesni postojanja druge osobe u svijetu.
Spoznaja konačnosti, odvojenosti od drugog, stvara određenu afektivnu reakciju našeg tijela. Tijelo nastoji povratiti doživljaj jedinstva po svaku cijenu. To je ljutnja. Ukratko, tko ne prihvati vlastitu ljutnju ne dolaz do Drugog, ostaje sam.

Ljutnja i depresija

Svima poznati simptom potiskivanja ljutnje jest depresija. To je stanje u kojem ljutnje nema, ne želimo biti ljuti na svijet, sa svijetom ne želimo ništa. Zato tada svijet i nije prisutan, ne postoji, nema ga, a zajedno s njime nema ni nas. Potiskivanjem naših afekata prema svijetu, između nas i svijeta gradi se stakleni zid. Svijet vidimo, ali ga ne možemo dodirnuti pa tako ni doživjeti. Istovremeno, stakleni se zid postavlja između nas i naših osjećaja. Ljude oko nas vidimo, ali ih ne možemo osjetiti, ne možemo dokazati njihovo postojanje. To je depresija. Čovjek je tada prazna ljuštura, školjka, u potrazi za ispunjenjem.

Ljutnja i agresija.

Onaj tko potiskuje vlastitu ljutnju obično to čini jer ne razumije razliku između ljutnje i agresije. Ljutnja je namjera, intencija našeg tijela da uništi objekt frustracije. S druge strane, agresija je akcija, i tada se objekt frustracije zaista i uništava. Možemo reći kako ljuta osoba, ona koja je osvijestila svoju namjeru uništenja, nema potrebe uništiti svijet, dok agresivna osoba, ona koja svijet uništava, vjerojatno nije osvijestila svoju destruktivnu namjeru.  (Jasno, svijet ne smijemo uništiti jer tada ostajemo sami.)

Možemo reći kako je stanje agresije suprotno stanju ljutnje, agresija je zapravo bijeg od neprihvatljivog i neizdrživog osjećaja. Onaj tko može sadržavati vlastitu ljutnju nije agresivan. Onaj tko je agresivan nije ljut. Zato ljutnju treba prepoznati, prihvatiti i podijeliti sa svijetom.
Kako se to radi otkrivamo na našim besplatnim radionicama petkom.

Zbog ograničenog broja mjesta, potrebno se najaviti na: empatija@vip.hr

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 20. 7. 2018. u 19.00 sati

 

 

Razgovori i predavanja

Granični poremećaj – dekonstrukcija i pounutrenje

Predavanje i razgovor za članove Udruge “Heinz Kohut”

“Uloga je majke pružiti djetetu iluziju savršenstva bez koje dekonstrukcija i razočaranje nisu mogući… “
Donald Winnicott

Ako je prije stotinu godina, u vrijeme procvata Freudove psihoanalize, temeljni psihološki problem bila neuroza, danas je to granični poremećaj – borderline. Neurozu možemo odrediti kao pukotinu u psihološkoj strukturi osobnosti kada se afekti i iskustva uglavnom potiskuju ili poriču. Borderline se od neuroze razlikuje u tome što psihološke strukture uglavnom – nema.
U psihozi je nedostatak psihološke strukture odmah vidljiv, dok kod borderlinea postoji iluzija da je psihološka struktura prisutna. Manjak psihološke strukture pokušava se tada nadomjestiti obranama psihe koje poznajemo pod nazivom – simptomi. Tako su uobičajeni simptomi graničnog poremećaja – depresija, ovisnost, strahovi i panike, doživljaj praznine, izljevi bijesa, autodestrukcija, naglo oduševljenje, naglo razočaranje te mnogi drugi.psihoterapija

Možemo se upitati – što je dovelo do prevlasti graničnog poremećaja nad neurozom, odnosno, gdje je nestala psihološka struktura s početka prošlog stoljeća? Odgovor je jednostavan – sve ono što je nekada činilo strukturu običnog čovjeka nestalo je dolaskom filozofije modernizma, gotovo preko noći. Tako je vjera u Oca, Kralja i Boga, taj temelj psihološke strukture starog doba, nestala zauvijek, a na njeno je mjesto došla praznina koju moderni čovjek neuspješno nastoji popuniti, uvijek iznova, svaki dan.

Znači li to povratak u pred – moderno doba i nastavak idealizacije Patrijarha, Crkve i Kralja? Nipošto. Te su strukture i odnosi, iako stabilni, ipak lažni, a osobnost organizirana oko tih struktura je – lažna osobnost. Idealizacija spomenutih ideala, Oca, Kralja, Boga, morala se jednom slomiti kako bi napravila mjesta običnom čovjeku i autentičnom odnosu. Kriza suvremenog društva, taj nedostatak psihološke strukture, slična je fazi u odrastanju kada se razočaranje u idealnu sliku roditelja više ne može poricati već se od lažne slike mora odustati. Zato se na prevlast graničnog poremećaja u suvremenom društvu ne treba gledati kao na “bolest” ili “dokaz” da je prije bilo “bolje”, već kao na spoznaju da su tradicijske vrijednosti temeljene na pogrešnim osnovama, te je došlo vrijeme da čovjek otkrije svoju pravu, autentičnu osobnost. Tako nedostatak strukture zapravo znači – nedostatak lažne strukture, ili drugim riječima, jedino se dekonstrukcijom lažne strukture može otkriti ona prava. Vjerujemo kako je dekonstrukcija tradicije, dekonstrukcija spola, dekonstrukcija svih binarnih opozicija i dekonstrukcija svih hijerarhija, ma koliko bolna bila, ipak jedini put prema slobodi i autentičnosti.

Kako što znamo, dijete se ne rađa s urođenom psihološkom strukturom već se ona stječe odrastanjem, socijalno je strukturirana. Dijete strukturu i cjelovitost prvo vidi u svijetu oko sebe, ono je projicira u svoje roditelje. Kasnije, ono prestaje s idealizacijom roditelja i počinje s njihovom dekonstrukcijom. Nakon uspješne dekonstrukcije idealne roditeljske slike dijete stječe vlastiti doživljaj strukture i cjelovitosti. Možemo reći kako je borderline zapravo problem neuspjele dekonstrukcije savršenog roditelja. Idealni autoritet tada nije moguće pounutriti već za njim čezne čitav život, dok se na neizbježna razočaranja reagira izljevima bijesa i posvemašnjim uništenjem.

O tome kako ostvariti kreativnu dekonstrukciju ideala i njegovo pounutrenje, a ne njegovo uništenje i obezvređivanje, razgovaramo ovaj petak.

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 15. 6. 2018. u 19.00 sati

 

 

Razgovori i predavanja

Wilhelm Reich, pali anđeo psihoanalize

Predavanje za članove Udruge psihologije osobnosti “Heinz Kohut”

Slično C . G. Jungu, i za psihoanalitičara Wilhelma Reicha možemo reći kako je još jedan “pali anđeo” psihoanalize. Dobar prijatelj S. Freuda, napustio je psihoanalitički pokret kako bi u Americi tražio lijek za ono što je zvao – emotivna kuga. Na vrhuncu svoje karijere bio je popularan i poštovan psihijatar. Njegovi su prijatelji bili A. Einstein, Saul Bellow, Norman Mailer, J. D. Salinger i drugi. 

Marksist po uvjerenju, Reich je tvrdio kako do slobode proletarijata ne može doći sve dok radnik ne riješi svoje seksualne neuroze i dok ne postane – orgazmički slobodan. Njegov je “orgonski akumulator “, napravu za koju je Reich tvrdio kako liječi seksualne inhibicije, Woody Allen nazvao – orgazmotron.

Na žalost, pred kraj života Reich je doživljaje, osjećaje i afekte, glavni alat psihoanalize, zamjenio energijama, fizikom i prirodnim znanostima. Možemo reći kako je svoju fenomenologiju sveo na metafiziku. Simptomi njegovog gubitka ljudskosti bili su psihoza i paranoja.

Što je dovelo do njegovog tragičnog kraja? Govorimo o problemu redukcije, reifikacije i racionalizacije u psihologiji.

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 13. 4. 2018. u 19.00 sati
http://www.psihoterapija.com.hr

Molimo, naručite neki čaj od našeg sponzora Jing Yuan!

 

 

 

Razgovori i predavanja

Dekonstrukcija zaljubljenosti i religioznog osjećaja

Predavanje za članove Udruge psihologije osobnosti “Heinz Kohut”

Uvijek kažemo kako se autentična cjelovitost postiže isključivo kroz zajedništvo, empatiju i usklađenost s drugim ljudima. Međutim, i kada drugih nema čovjek može održati doživljaj cjeline koristeći tzv. psihičke obrane ili kompenzacije.

Kao što već znamo, suvremena psihoanaliza razlikuje dvije grupe obrana ili kompenzacija kojima se čovjek štiti od raspada ili fragmentacije. To su – ambicije i ideali, koje ovdje često spominjemo. Tako smo prošli puta govorili o ambicijama. Rekli smo da ljudsko biće u nedostatku empatije svoja iskustva organizira u smislenu cjelinu kroz fantaziju – Ja sam sve!
Ta se fantazija može izraziti i – Ja sam savršena cjelina, a ti si dio mene!
Rekli smo kako ta organizacija iskustva stvara naš ego i naše ambicije. S druge strane, potiskivanje te fantazije stvara ono što neki zovu – narcizam.Ovaj puta govorimo o drugom obliku obrane ili kompenzacije kojom se osobnost štiti od raspada. To je fantazija – Ja sam tvoj!, ili – Ti si savršen, a ja sam dio tebe!
Ta organizacija iskustva stvara ono što zovemo superego, zaljubljenost ili religiozni osjećaj. Potiskivanje te fantazije stvara ono što obično zovemo – paranoja.

Iako spomenute psihičke obrane štite cjelovitost našeg bića, takva je osobnost – lažna osobnost ili – lažni self. (Autentičnost ne postižemo kroz obrane već isključivo kroz spoznaju drugog ljudskog bića.) Obrane, iako korisne na svom početku, na kraju stvaraju manje ili veće probleme, tzv. simptome.
Zato se psihoanaliza, od svog postanka prije stotinu godina do danas, bavi analizom lažne osobnosti. Naime, u svakoj se analizi ili psihoanalitičkoj terapiji pokrenu spomenute fantazije – Ja sam savršen, a ti si dio mene!, ili – Ti si savršen, a ja sam dio tebe!
Iskusan terapeut može prepoznati pokretanje tih fantazija iz nesvjesnog i pomoći klijentu da ih i on prepozna. Pokretanje tih nesvjesnih fantazija nazivamo – prijenos ili transfer.
Psihoanaliza tako postaje – analiza prijenosa ili transfera.

Odrasla osoba svoja iskustva organizira kroz odnose s ljudima kada oni empatijom prepoznaju i potvrđuju njena iskustva i percepciju.
S druge strane, vjera u spomenute fantazije, odnosno, vjera u idealnu sliku sebe i Drugog otvara prostor metafizike i mistike, mistika i metafizika služe tada kao organizatori iskustva.
U svijetu metafizike i mistike svijet se nastoji organizirati bez pomoći iskustva i percepcije, bez osjećaja i doživljaja. U čemu je razlika između mistike i metafizike? U svijetu mistike osoba se organizira po savjetu “Višeg bića” ili “Sveznajućeg božanskog oka”, dok se u svijetu metafizike osoba pokušava organizirati kroz logiku.
Na žalost, oba načina organizacije ne mogu dati odgovor na pitanje – Tko sam ja?, Što želim i što osjećam?Zato je potrebna dekonstrukcija mistike i metafizike kako bi dekonstruirali lažnu osobnost i približili se svojoj pravoj, autentičnoj osobnosti. Dekonstrukcija o kojoj govore Heidegger i Derrida tako postaje analiza prijenosa o kojoj govori Freud.

Pitamo se – Kako dekonstruirati religiozni osjećaj u društvu koje se temelji na metafizici i mistici? Iako je postmodernizam jedini put do autentičnosti, zašto se toliko ljudi boji dekonstrukcije autoriteta i tradicije, i traže spas u hijerarhijama?

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 6. 4. 2018. u 19.00 sati

 

 

Razgovori i predavanja

Narcizam, život u ogledalu

Predavanje za članove Udruge psihologije osobnosti “Heinz Kohut”

Narcizam je pojam sve prisutniji u svakodnevnom govoru. Za “narcisa” obično kažemo kako je opsjednut sobom, svojim izgledom, svojim nastupom, kako je nesposoban uživjeti se u svijet druge osobe, kako je “centar svijeta”. Narcizam je u svakodnevni govor ušao knjigom “Narcistička kultura” američkog povjesničara


Christophera Lascha, 1979. godine. U knjizi autor opisuje stanje američkog društva koje tone u unutrašnji svijet obuzetosti sobom. Po Laschu, prosječni Amerikanac više nije sposoban uživjeti se u svijet drugog čovjeka, nije više u stanju održavati bliske i smislene odnose s drugim ljudima. Po njegovim riječima, “bavljenje sobom” i “rad na sebi” istisnuo je sve druge oblike socijalnog života. Posljedica je stanje posvemašnje izolacije od svijeta, što je osnova za depresiju, socijalnu fobiju i druge probleme.

Možda smo osamdesetih godina prošlog stoljeća čitali Lascha i čudili se krizi američkog društva s uvjerenjem kako je kultura narcizma daleko od nas. Međutim, dolaskom kapitalizma u naše krajeve svjedočimo naglom porastu aktivnosti u kojima je čovjek obuzet sobom, svjedočimo društvu nesposobnom za svijest o drugome i brizi za drugoga. Ideju kako se društvo mora temeljiti na zajedništvu i solidarnosti s drugim, preko noći zamijenila je ideja društva koje se temelji na idealnoj, savršenoj slici sebe. Ideju socijalne pravde zamijenila je slika društva temeljenog na vlastitom i tuđem sjaju i blještavilu. Pola stoljeća poslije Lascha narcizam je stigao u našu zemlju.

Što je zapravo narcizam?

U petak nastojimo objasniti česte predrasude vezane uz taj problem. Tako se pitamo je li narcizam zaista “bolest” i može li se on “liječiti”. Misli se kako je narcizam manjak odnosa, no je li zaista tako? Kakva je povezanost između narcizma, depresije, socijalne fobije, ovisnosti i drugih simptoma kapitalizma?

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 30. 3. 2018. u 19.00 sati

 

 

Razgovori i predavanja

Sram i krivnja u filozofiji Emmanuela Levinasa

 

Sram je izrazito neugodan osjećaj koji nas prijeći da ostvarimo svoje snove. Između nas i naših želja redovito redovito se postavi zid srama. Koliko toga bi mogli učiniti da sram odjednom nestane. Sram nas prati od rođenja do smrti, toliko je prisutan u našem životu da druge osjećaje i ne znamo. Svaki javni nastup, izlaganje pogledu drugog, čak i običan izlazak iz stana često prati intenzivni sram. Socijalna fobija koja zatvara ljude unutar četiri zida jedan je oblik srama. Sram nas odvaja od svijeta, zbog njega smo tako usamljeni.

Kako je onda moguće da toliko ljudi govori o osjećaju krivnje? I Freud svoju psihoanalizu temelji na osjećaju krivnje koje ima dijete (Edip) prema roditelju. Po njemu, osjećaja krivnje se treba riješiti što prije. I popularna psihologija, New Age i Self Help, daju savjete kako se osloboditi krivnje.

Je li moguće da se moderni čovjek svog osjećaja krivnje oslobodio još prije stotinu godina, uopće i ne zna što je to, a sada osjećaj srama zove – krivnja? Jesmo li uopće ikada i znali što je krivnja ili je oduvijek postojao samo sram?

Zanimljiva je perspektiva filozofa Emmanuela Levinasa, u moderno vrijeme većini neprihvatljiva, kako se bolan osjećaj srama može ukloniti jedino osjećajem krivnje. Po njemu, jedino kada skrenemo fokus sa sebe i svoju pažnju i brigu usmjerimo na drugog i njegove probleme, sram nestaje. Na žalost, ova teorija je izravan napad na religiju New Agea i pozitivnu psihologiju tako da ne očekujemo njen uspjeh. Svejedno, mi ipak vjerujemo kako je to jedini lijek za sram.

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 23. 3. 2018. u 19.00 sati

 

 

Razgovori i predavanja

Carl Jung i njegova sjena

“Ako ne upoznamo svoje nesvjesno ono nam se u život vraća kao sudbina…”
Carl Gustav Jung

Što se dešava kada naša okolina ne želi ili ne može u cjelini prepoznati i prihvatiti našu osobnost ili neke njene dijelove? One dijelove osobnosti koji se ne povežu s našom psihom tada od svijeta skrivamo koristeći psihološke obrane koje znamo kao potiskivanje i poricanje. Tom “patološkom prilagodbom” nastojimo zadržati pažnju okoline, nastojimo izbjeći odbacivanje. Možemo potiskivati dijelove svoje osobnosti, svoje afekte i osjećaje, a možemo skrivati i cijelu osobnost. Ono prvo obično stvara probleme koje znamo kao – neurozu, ovo drugo znamo kao – psihozu.

Kako kaže C. G. Jung – Nema sumnje da čovjek nije toliko “dobar” kakvim se želi prikazati. Svatko nosi svoju sjenu, i što je manje poznaje i prihvaća time je ona tamnija i teža. Ne možemo ni zamisliti snagu konflikta, borbe između svjesnog dijela osobe i njegove podsvijesti. Kako bi se zaštitio, sve “zlo” i “loše” koje zapravo pripada njemu nastoji on projicirati na vanjski svijet…

U petak odgovaramo na pitanja: skriva li čovjek svoje “negativno” od sebe ili od svijeta, koje su posljedice potiskivanja i poricanja te kako se “osvještava” nesvjesno?

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 16. 3. 2018. u 19.00 sati

 

 

Razgovori i predavanja

Ubuntu – afrička filozofija zajedništva

Predavanje za članove Udruge za psihologiju sebstva “Heinz Kohut”

U zapadnoj je filozofiji i psihologiji ideja zajedništva relativno nova pojava. Do spoznaje kako čovjek živi u svijetu, među drugim ljudima, prvi su došli njemački filozof Martin Heidegger i austrijski psihoanalitičar Heinz Kohut. Iako se već više od pola stoljeća o tome piše i govori, ta se ideja veoma sporo širi. Stanovnik zapadne kulture vezan je uz ideju individualnosti, autonomije, pojam zajedništva u njemu stvara otpor i strah.

Suprotno tome, Afrika je kontinent u kojem oduvijek caruje zajedništvo. Ideja kako je čovjek određen drugim ljudima, kako je njegova osobnost neizbježno vezana uz druge osobnosti, naziva se – Ubuntu.

Tako južnoafrički teolog Desmond Tutu kaže – Čovjek postaje čovjekom kroz druge ljude! Kenijski filozof John Mbiti kaže slično – Ja jesam jer mi jesmo, i jer mi jesmo, ja jesam! Možemo primijetiti kako je ideja Ubuntu daleka od zapadnog određenja čovjeka koje se temelji na filozofiji Rene Descartesa – Mislim, dakle jesam!

Ovaj petak govorimo o filozofiji Ubuntu i kako nam ona može pomoći da se osjećamo bolje u zapadnom svijetu.

Adresa: JING YUAN Teahouse, Ilica 107, Zagreb
Vrijeme održavanja: petak, 9. 3. 2018. u 19.00 sati